And the laughter died at once.
“Many of our oldest family trees become a little diseased over time,” he said as Bellatrix gazed at him, breathless and imploring, “You must prune yours, must you not, to keep it healthy? Cut away those parts that threaten the health of the rest.”
“Yes, my Lord,” whispered Bellatrix, and her eyes swam with tears of gratitude again. “At the first chance!”
“You shall have it,” said Voldemort. “And in your family, so in the world … we shall cut away the canker that infects us until only those of the true blood remain …”
Voldemort raised Lucius Malfoy’s wand, pointed it directly at the slowly revolving figure suspended over the table, and gave it a tiny flick. The figure came to life with a groan and began to struggle against invisible bonds.
“Do you recognize our guest, Severus?” asked Voldemort.
Snape raised his eyes to the upside down face. All of the Death Eaters were looking up at the captive now, as though they had been given permission to show curiosity. As she revolved to face the firelight, the woman said in a cracked and terrified voice, “Severus! Help me!”
“Ah, yes,” said Snape as the prisoner turned slowly away again.
“And you, Draco?” asked Voldemort, stroking the snake’s snout with his wand-free hand. Draco shook his head jerkily. Now that the woman had woken, he seemed unable to look at her anymore.
“But you would not have taken her classes,” said Voldemort. “For those of you who do not know, we are joined here tonight by Charity Burbage who, until recently, taught at Hogwarts School of Witchcraft and Wizardry.”
There were small noises of comprehension around the table. A broad, hunched woman with pointed teeth cackled.
“Yes … Professor Burbage taught the children of witches and wizards all about Muggles … how they are not so different from us … “
One of the Death Eaters spat on the floor. Charity Burbage revolved to face Snape again.
“Severus … please … please … “
“Silence,” said Voldemort, with another twitch of Malfoy’s wand, and Charity fell silent as if gagged. “Not content with corrupting and polluting the minds of Wizarding children, last week Professor Burbage wrote an impassioned defense of Mudbloods in the Daily Prophet. Wizards, she says, must accept these thieves of their knowledge and magic. The dwindling of the purebloods is, says Professor Burbage, a most desirable circumstance … She would have us all mate with Muggles … or, no doubt, werewolves … “
Nobody laughed this time. There was no mistaking the anger and contempt in Voldemort’s voice. For the third time, Charity Burbage revolved to face Snape. Tears were pouring from her eyes into her hair. Snape looked back at her, quite impassive, as she turned slowly away from him again.
“Avada Kedavra”
The flash of green light illuminated every corner of the room. Charity fell, with a resounding crash, onto the table below, which trembled and creaked. Several of the Death Eaters leapt back in their chairs. Draco fell out of his onto the floor.
“Dinner, Nagini,” said Voldemort softly, and the great snake swayed and slithered from his shoulders onto the polished wood.

Harry Potter Forum!!!

“I have been careless, and so have been thwarted by luck and chance, those wreckers of all but the best-laid plans. But I know better now. I understand those things that I did not understand before. I must be the one to kill Harry Potter, and I shall be.”
At these words, seemingly in response to them, a sudden wail sounded, a terrible, drawn-out cry of misery and pain. Many of those at the table looked downward, startled, for the sound had seemed to issue from below their feet.
“Wormtail,” said Voldemort, with no change in his quiet, thoughtful tone, and without removing his eyes from the revolving body above, “have I not spoken to you about keeping our prisoner quiet?”
“Yes, m-my Lord,” gasped a small man halfway down the table, who had been sitting so low in his chair that it appeared, at first glance, to be unoccupied. Now he scrambled from his seat and scurried from the room, leaving nothing behind him but a curious gleam of silver.
“As I was saying,” continued Voldemort, looking again at the tense faces of his followers, “I understand better now. I shall need, for instance, to borrow a wand from one of you before I go to kill Potter.”
The faces around him displayed nothing but shock; he might have announced that he wanted to borrow one of their arms.
“No volunteers?” said Voldemort. “Let’s see … Lucius, I see no reason for you to have a wand anymore.”
Lucius Malfoy looked up. His skin appeared yellowish and waxy in the firelight, and his eyes were sunken and shadowed. When he spoke, his voice was hoarse.
“My Lord?”
“Your wand, Lucius. I require your wand.”
“I …”
Malfoy glanced sideways at his wife. She was staring straight ahead, quite as pale as he was, her long blonde hair hanging down her back, but beneath the table her slim fingers closed briefly on his wrist. At her touch, Malfoy put his hand into his robes, withdrew a wand, and passed it along to Voldemort, who held it up in front of his red eyes, examining it closely.
“What is it?”
“Elm, my Lord,” whispered Malfoy.
“And the core?”
“Dragon – dragon heartstring.”
“Good,” said Voldemort. He drew out his wand and compared the lengths. Lucius Malfoy made an involuntary movement; for a fraction of a second, it seemed he expected to receive Voldemort’s wand in exchange for his own. The gesture was not missed by Voldemort, whose eyes widened maliciously.
“Give you my wand, Lucius? My wand?”
Some of the throng sniggered.
“I have given you your liberty, Lucius, is that not enough for you? But I have noticed that you and your family seem less than happy of late … What is it about my presence in your home that displaces you, Lucius?”
“Nothing – nothing, my Lord!”
“Such lies Lucius … “
The soft voice seemed to hiss on even after the cruel mouth had stopped moving. One or two of the wizards barely repressed a shudder as the hissing grew louder; something heavy could be heard sliding across the floor beneath the table.
The huge snake emerged to climb slowly up Voldemort’s chair. It rose, seemingly endlessly, and came to rest across Voldemort’s shoulders: its neck the thickness of a man’s thigh; its eyes, with their vertical slits for pupils, unblinking. Voldemort stroked the creature absently with long thin fingers, still looking at Lucius Malfoy.
“Why do the Malfoys look so unhappy with their lot? Is my return, my rise to power, not the very thing they professed to desire for so many years?”
“Of course, my Lord,” said Lucius Malfoy. His hand shook as he wiped sweat from his upper lip. “We did desire it – we do.”
To Malfoy’s left, his wife made an odd, stiff nod, her eyes averted from Voldemort and the snake. To his right, his son, Draco, who had been gazing up at the inert body overhead, glanced quickly at Voldemort and away again, terrified to make eye contact.
“My Lord,” said a dark woman halfway down the table, her voice constricted with emotion, “it is an honor to have you here, in our family’s house. There can be no higher pleasure.”
She sat beside her sister, as unlike her in looks, with her dark hair and heavily lidded eyes, as she was in bearing and demeanor; where Narcissa sat rigid and impassive, Bellatrix leaned toward Voldemort, for mere words could not demonstrate her longing for closeness.
“No higher pleasure,” repeated Voldemort, his head tilted a little to one side as he considered Bellatrix. “That means a great deal, Bellatrix, from you.”
Her face flooded with color; her eyes welled with tears of delight.
“My Lord knows I speak nothing but the truth!”
“No higher pleasure … even compared with the happy event that, I hear, has taken place in your family this week?”
She stared at him, her lips parted, evidently confused.
“I don’t know what you mean, my Lord.”
“I’m talking about your niece, Bellatrix. And yours, Lucius and Narcissa. She has just married the werewolf, Remus Lupin. You must be so proud.”
There was an eruption of jeering laughter from around the table. Many leaned forward to exchange gleeful looks; a few thumped the table with their fists. The giant snake, disliking the disturbance, opened its mouth wide and hissed angrily, but the Death Eaters did not hear it, so jubilant were they at Bellatrix and the Malfoys’ humiliation. Bellatrix’s face, so recently flushed wit happiness, had turned an ugly, blotchy red.
“She is no niece of ours, my Lord,” she cried over the outpouring of mirth. “We – Narcissa and I – have never set eyes on our sister since she married the Mudblood. This brat has nothing to do with either of us, nor any beast she marries.”
“What say you, Draco?” asked Voldemort, and though his voice was quiet, it carried clearly through the catcalls and jeers. “Will you babysit the cubs?”
The hilarity mounted; Draco Malfoy looked in terror at his father, who was staring down into his own lap, then caught his mother’s eye. She shook her head almost imperceptibly, then resumed her own deadpan stare at the opposite wall.
“Enough,” said Voldemort, stroking the angry snake. “Enough.”

The Dark Lord Ascending
The two men appeared out of nowhere, a few yards apart in the narrow, moonlit lane. For a second they stood quite still, wands directed at each other's chests; then, recognizing each other, they stowed their wands beneath their cloaks and started walking briskly in the same direction. "News?" asked the taller of the two. "The best," replied Severus Snape. The lane was bordered on the left by wild, low-growing brambles, on the right by a high, neatly manicured hedge. The men's long cloaks flapped around their ankles as they marched. "Thought I might be late," said Yaxley, his blunt features sliding in and out of sight as the branches of overhanging trees broke the moonlight. "It was a little trickier than I expected. But I hope he will be satisfied. You sound confident that your reception will be good?" Snape nodded, but did not elaborate. They turned right, into a wide driveway that led off the lane. The high hedge curved into them, running off into the distance beyond the pair of imposing wrought-iron gates barring the men’s way. Neither of them broke step: In silence both raised their left arms in a kind of salute and passed straight through, as though the dark metal was smoke.
The yew hedges muffled the sound of the men’s footsteps. There was a rustle somewhere to their right: Yaxley drew his wand again pointing it over his companion’s head, but the source of the noise proved to be nothing more than a pure-white peacock, strutting majestically along the top of the hedge.
“He always did himself well, Lucius. Peacocks …” Yaxley thrust his wand back under his cloak with a snort.
A handsome manor house grew out of the darkness at the end of the straight drive, lights glinting in the diamond paned downstairs windows. Somewhere in the dark garden beyond the hedge a fountain was playing. Gravel crackled beneath their feet as Snape and Yaxley sped toward the front door, which swung inward at their approach, though nobody had visibly opened it.
The hallway was large, dimly lit, and sumptuously decorated, with a magnificent carpet covering most of the stone floor. The eyes of the pale-faced portraits on the wall followed Snape and Yaxley as they strode past. The two men halted at a heavy wooden door leading into the next room, hesitated for the space of a heartbeat, then Snape turned the bronze handle.
The drawing room was full of silent people, sitting at a long and ornate table. The room’s usual furniture had been pushed carelessly up against the walls. Illumination came from a roaring fire beneath a handsome marble mantelpiece surmounted by a gilded mirror. Snape and Yaxley lingered for a moment on the threshold. As their eyes grew accustomed to the lack of light, they were drawn upward to the strangest feature of the scene: an apparently unconscious human figure hanging upside down over the table, revolving slowly as if suspended by an invisible rope, and reflected in the mirror and in the bare, polished surface of the table below. None of the people seated underneath this
singular sight were looking at it except for a pale young man sitting almost directly below it. He seemed unable to prevent himself from glancing upward every minute or so.
“Yaxley. Snape,” said a high, clear voice from the head of the table. “You are very nearly late.”
The speaker was seated directly in front of the fireplace, so that it was difficult, at first, for the new arrivals to make out more than his silhouette. As they drew nearer, however, his face shone through the gloom, hairless, snakelike, with slits for nostrils and gleaming red eyes whose pupils were vertical. He was so pale that he seemed to emit a pearly glow.
“Severus, here,” said Voldemort, indicating the seat on his immediate right. “Yaxley – beside Dolohov.”
The two men took their allotted places. Most of the eyes around the table followed Snape, and it was to him that Voldemort spoke first.
“So?”
“My Lord, the Order of the Phoenix intends to move Harry Potter from his current place of safety on Saturday next, at nightfall.”
The interest around the table sharpened palpably: Some stiffened, others fidgeted, all gazing at Snape and Voldemort.
“Saturday … at nightfall,” repeated Voldemort. His red eyes fastened upon Snape’s black ones with such intensity that some of the watchers looked away, apparently fearful that they themselves would be scorched by the ferocity of the gaze. Snape, however, looked calmly back into Voldemort’s face and, after a moment or two, Voldemort’s lipless mouth curved into something like a smile.
“Good. Very good. And this information comes –“
“ – from the source we discussed,” said Snape.
“My Lord.”
Yaxley had leaned forward to look down the long table at Voldemort and Snape. All faces turned to him.
“My Lord, I have heard differently.”
Yaxley waited, but Voldemort did not speak, so he went on, “Dawlish, the Auror, let slip that Potter will not be moved until the thirtieth, the night before the boy turns seventeen.”
Snape was smiling.
“My source told me that there are plans to lay a false trail; this must be it. No doubt a Confundus Charm has been placed upon Dawlish. It would not be the first time; he is known to be susceptible.”
“I assure you, my Lord, Dawlish seemed quite certain,” said Yaxley.
“If he has been Confunded, naturally he is certain,” said Snape. “I assure you, Yaxley, the Auror Office will play no further part in the protection of Harry Potter. The Order believes that we have infiltrated the Ministry.”
“The Order’s got one thing right, then, eh?” said a squat man sitting a short distance from Yaxley; he gave a wheezy giggle that was echoed here and there along the table.
Voldemort did not laugh. His gaze had wandered upward to the body revolving slowly overhead, and he seemed to be lost in thought.
“My Lord,” Yaxley went on, “Dawlish believes an entire party of Aurors will be used to transfer the boy –“
Voldemort held up a large white hand, and Yaxley subsided at once, watching resentfully as Voldemort turned back to Snape.
“Where are they going to hide the boy next?”
“At the home of one of the Order,” said Snape. “The place, according to the source, has been given every protection that the Order and Ministry together could provide. I think that there is little chance of taking him once he is there, my Lord, unless, of course, the Ministry has fallen before next Saturday, which might give us the opportunity to discover and undo enough of the enchantments to break through the rest.”
“Well, Yaxley?” Voldemort called down the table, the firelight glinting strangely in his red eyes. “Will the Ministry have fallen by next Saturday?”
Once again, all heads turned. Yaxley squared his shoulders.
“My Lord, I have good news on that score. I have – with difficulty, and after great effort – succeeded in placing an Imperius Curse upon Pius Thicknesse.”
Many of those sitting around Yaxley looked impressed; his neighbor, Dolohov, a man with a long, twisted face, clapped him on the back.
“It is a start,” said Voldemort. “But Thicknesse is only one man. Scrimgeour must be surrounded by our people before I act. One failed attempt on the Minister’s life will set me back a long way.”
“Yes – my Lord, that is true – but you know, as Head of the Department of Magical Law Enforcement, Thicknesse has regular contact not only with the Minister himself, but also with the Heads of all the other Ministry departments. It will, I think, be easy now that we have such a high-ranking official under our control, to subjugate the others, and then they can all work together to bring Scrimgeour down.”
“As long as our friend Thicknesse is not discovered before he has converted the rest,” said Voldemort. “At any rate, it remains unlikely that the Ministry will be mine before next Saturday. If we cannot touch the boy at his destination, then it must be done while he travels.”
“We are at an advantage there, my Lord,” said Yaxley, who seemed determined to receive some portion of approval. “We now have several people planted within the Department of Magical Transport. If Potter Apparates or uses the Floo Network, we shall know immediately.”
“He will not do either,” said Snape. “The Order is eschewing any form of transport that is controlled or regulated by the Ministry; they mistrust everything to do with the place.”
“All the better,” said Voldemort. “He will have to move in the open. Easier to take, by far.”
Again, Voldemort looked up at the slowly revolving body as he went on, “I shall attend to the boy in person. There have been too many mistakes where Harry Potter is concerned. Some of them have been my own. That Potter lives is due more to my errors than to his triumphs.”
The company around the table watched Voldemort apprehensively, each of them, by his or her expression, afraid that they might be blamed for Harry Potter’s continued existence. Voldemort, however, seemed to be speaking more to himself than to any of them, still addressing the unconscious body above him.

Dakle molio bih da glasat u našoj anketi koju bi ste željeli kjnigu da napišemo dakle imate ponudu i odaberite pa ćemo knjigu s naravno najviše glasova.....NAPISAT CIJELU NA NAŠ BLOG TAKO DA JE MOŽETE KOPIRAT NA VAŠ KOMPJUTER I ČITAT KOLIKO KOD ŽELITE I REKLAMIRAJTE NAS BRZO!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo odlučili smo napist cijelu 4 knjigu ovdje pfors 3 knjigu imate cijelu u arhivi otiđite na ovi kalendar i tam negdje u svibnju ili travnju etgac

Evo jedan post tek toliko dođit na naš forum i etgac
HARRY POTTER
     FORUM

Evo ljudi moji završili smo pisanje Harry Pottera i Zatočenika Azkabana nadamo se da ćemo uskoro početi neku drugu knjigu naravno od Harry Pottera a dotad ćemo se malo odmorit a sve će bi na ovom blogu!!!Pozzz...
p.s. nemojte mislit da vam nećemo redovito ovdj pisat a dotad svi pođite na naš

Harry Potter Forum

James..."

Pettigrevv ponovo obriše lice rukavom jedva hvatajući zrak.

"Ja da sam bio špijun... ti zbilja nisi normalan... ja nikad nisam... ne znam kako možeš tako nešto reći..."

"Lily i James izabrali su te za svog 'čuvara tajne' samo zato što sam im ja to predložio", prosikće Black tako otrovnim glasom da Pettigrew ustukne pred njim. "Ja sam mislio daje to savršen plan... blef... da bi mene Voldemort sigurno progonio, a da ni u snu neće pomisliti da bi se Potterovi mogli poslužiti takvim netalentiranim slabićem kao što si ti... to je vjerojatno bio najljepši trenutak u tvom jadnom životu, kad si Voldemortu rekao da mu možeš izručiti Pot-terove..."

Pettigrew je rastreseno nešto promrmljao. Harry je razabrao ri­ječi kao što su "ishitreno" i "ludo", ali nije mogao a da ne primijeti pepeljastu boju njegova lica i činjenicu da i dalje baca poglede na prozore i vrata.

"Profesore Lupin?" bojažljivo će Hermiona. "Mogu li... mogu li ja nešto reći?"

"Svakako, Hermiona", uljudno će Lupin.

"Pa, ovaj... Šugonja... mislim, ovaj... ovaj čovjek ovdje... spavao je tri godine u Harrvjevoj spavaonici. Ako on radi za Znate-već-koga, kako to da nikad dosad nije Harrvju učinio ništa nažao?"

"Eto vam!" izusti Pettigrew prodornim glasom pokazujući osa­kaćenom rukom na Hermionu. "Hvala lijepa! Vidiš li sad, Remuse? Harrvju nije uz mene pala ni vlas s glave! Zašto bih gaja dirao?"

"Ja ću ti reći zašto", odgovori mu Black. "Zato što ti nikad nisi ni za koga ništa učinio ako nisi od toga vidio nekakvu korist za sebe. Voldemort se krije već dvanaest godina, kažu da je polumrtav. Ti ipak nikad ne bi počinio ubojstvo pred nosom Albusa Dumbledorea radi propalog čarobnjaka koji je izgubio moć, nije li tako? Ti moraš biti potpuno siguran da je on najjači nasilnik u okolici prije nego što ćeš mu se vratiti, nije li tako? Zašto si inače potražio čarobnjačku obitelj koja će te primiti pod svoje okrilje? I da usput možeš saznati sve novosti, nije li tako, Peter? Za svaki slučaj, ako tvoj nekadašnji zaštitnik ponovo stekne moć pa mu se uzmogneš pridružiti bez ika­kve opasnosti..."

Pettigrew je nekoliko puta zaustio da nešto kaže, ali se svaki put predomislio. Reklo bi se daje izgubio dar govora.

"Ovaj... gospodine Black... Siriuse?" bojažljivo će Hermiona.

Black poskoči od iznenađenja što mu se netko tako uljudno obra­ća, kao da se već davno odvikao od takva oslovljavan)a.

"Smijem li vas pitati kako... kako ste pobjegli iz Azkabana ako se niste poslužili crnom magijom?"

"Hvala lijepa!" dahne opet Pettigrew ushićeno klimajući gla­vom. "Tako je! Upravo sam i ja to..."

Ali Lupin ga ušutka pogledom. Black se malko namršti gledajući Hermionu, ali ne tako kao da gaje ozlovoljila. Reklo bi se da razmi­šlja o tome kako da joj odgovori.

"Ne bih vam znao reći kako sam to izveo", polako odvrati. "Mi­slim da nisam za sve to vrijeme poludio samo zato što sam znao da sam nevin. To ipak nije bila nikakva sretna pomisao pa je dementori nisu mogli isisati iz mene... ali sam zato ostao normalan i znao sam tko sam i što sam... tako sam i sačuvao svoje sposobnosti... pa kad bi svega... bilo dosta... preobrazio bih se... u psa. Dementori, znate, ni­šta ne vide..." On proguta slinu. "Oni pronalaze put do ljudi naslu­ćujući njihove osjećaje... primijetili su da moji osjećaji nisu više... onako ljudski, da nisu onako složeni kad sam pas... ali su, naravno, mislili da gubim razum kao i svi tamošnji zatvorenici, pa se nisu zbog toga brinuli. Ipak, bio sam slab, vrlo slab, i nisam se nadao da ih mogu odagnati bez čarobnog štapića... A onda sam vidio Petera na onoj slici... i shvatio da se nalazi u Hogwartsu s Harrvjem... u ideal­nom položaju da prijeđe u akciju čim dočuje da se mračne sile opo­ravljaju..."

Pettigrevv je vrtio glavom i nešto bezglasno šaputao, ali je za sve to vrijeme zurio u Blacka kao hipnotiziran.

"... bio je spreman izvršiti udar čim bude opet siguran u svoje sa­veznike... izručiti im i posljednjeg Pottera. Ako im izruči Harrvja, tko će se usuditi reći daje prije toga izdao lorda Voldemorta? Pri­mili bi ga opet sa svim počastima... I tako sam ja, vidite, morao nešto poduzeti. Ja sam jedini znao daje Peter još živ..."

Harry se sjeti što je gospodin Weasley svojedobno rekao gospođi Weasley: "Čuvari kažu daje govorio u snu... daje izgovarao uvijek iste riječi... UHogwartsu je."

"Bilo je to kao da mi je tko u glavi naložio vatru koju dementori nisu mogli ugasiti... nije to bilo baš ugodno osjećanje... bila je to pra­va opsesija... ali mije to ulijevalo snagu i bistrilo misli. I tako, jedne večeri, kad su otvorili vrata moje ćelije da mi donesu jelo, šmugnuo sam pored njih kao pas... oni mnogo teže nanjuše životinjske osje­ćaje pa su se smeli... a ja sam bio mršav, jako mršav... toliko mršav da sam se provukao kroz rešetke... i kao pas preplivao sam razmak do kopna... krenuo sam na sjever i kao pas upao u školsko dvorište u Hogvvartsu... otada sam bio u Zabranjenoj šumi... osim kad sam, na­ravno, došao gledati metlobojsku utakmicu... ti, Harry, letiš na metli isto onako dobro kao što ti je letio i otac..."

I pogleda Harrvja, koji ovaj put ne odvrati pogled.

"Vjeruj mi!" reče Black promuklo. "Vjerujte mi da nikad nisam izdao Jamesa i Lily. Prije bih umro nego što bih njih izdao."

Najposlije mu je i Harry povjerovao. Grlo mu je bilo tako stis­nuto da nije mogao ni riječi progovoriti, te samo klimne glavom.

"Ne!"

Pettigrevv padne na koljena kao daje Harrvjevo klimanje glavom ravno njegovoj smrtnoj presudi. Kretao se na koljenima po podu, puzio i držao sklopljene ruke pred sobom kao da se moli.

"Siriuse... to sam ja... Peter... tvoj prijatelj... ne bi ti valjda..."

Black zamahne nogom pa Pettigrevv uzmakne.

"Imam već dovoljno prljavštine na pelerini i bez tebe!" odsiječe Black.

"Remuse!" procvili Pettigrevv obraćajući se Lupinu i ponizno se previjajući pred njim. "Ne vjeruješ valjda u to... Zar ti nije Sirius rekao da su promijenili plan?"

"Nije, ako je mislio, Peter, da sam ja špijun", odgovori mu Lu-pin. "Zato mi valjda, Siriuse, nisi rekao?" pripita Blacka onako us­put preko Pettigrewove glave.

"Oprosti mi, Remuse!" reče Black.

"Nema na čemu, Tihotap, stari moj prijatelju!" opet će Lupin zavrćući rukave. "A hoćeš li ti meni, zauzvrat, oprostiti što sam mi­slio da siri špijun?"

"Naravno", odgovori Black, a preko ispijena lica preleti mu tra­čak osmijeha. I on uzme zavrtati rukave. "Hoćemo li ga zajedno smaknuti?"

"Da, zašto ne?" odvrati smrknuti Lupin.

"Ma ne... nećete valjda..." dahne Pettigrevv, pa se okrene na podu Ronu. "Rone... zar ti nisam ja bio dobar prijatelj... dobar kućni ljubi­mac? Nećeš valjda, Rone, dopustiti da me ubiju... ti si na mojoj strani, je li?"

Ali Ron je zurio u Pettigrevva krajnje gadljivo.

"I ja sam tebi dopustio da spavaš u mom krevetu!" reče mu.

"Dobri dečko... dobri gospodaru..." Pettigrevv je puzio prema Ronu. "Nećeš valjda dopustiti da me ubiju... ja sam bio tvoj štakor... tvoj kućni ljubimac..."

"Ako si bio bolji štakor nego čovjek, nemaš se baš čime podičiti", oštro mu dobaci Black. Ron još više problijedi od boli i izvuče slom-

Ijenu nogu izvan Pettigrewova dohvata. Pettigrevv se okrene na ko­ljenima, zaglavinja prema Hermioni i uhvati se za rub njene pelerine.

"Slatka djevojko... pametna djevojko... ti... ti im nećeš ipak do­pustiti... pomozi mi..."

Hermiona izvuče svoju pelerinu iz grčevita stiska Pettigrewovih ruku i uzmakne do zida, sva zgrožena.

Pettigrevv je klečao, sav se tresao i polako okretao glavu prema Harrvju.

"Harry... Harry... ti izgledaš baš kao i tvoj otac... pljunuti si on..."

"Kako se usuđuješ obraćati Harryju?" zaurla Black. "Kako se usuđuješ pogledati ga u oči? Kako se usuđuješ pred njim govoriti o Jamesu?"

"Harry!" šapne Pettigrevv puzeći prema njemu raširenih ruku. "Harry, James ne bi želio da me ubiju... James bi me, Harry, razu­mio... smilovao bi mi se..."

Black i Lupin pođu do Pettigrevva, zgrabe ga za ramena i bace na pod. On ostane sjediti pred njima trzajući se od užasa i piljeći u njih.

"Ti si prodao Lily i Jamesa Voldemortu", reče Black koji se ta­kođer tresao. "Poričeš li možda to?"

Pettigrevv brižne u plač. Bilo ga je grozno gledati - izgledao je kao prevelika, proćelava beba skvrčena na podu.

"Siriuse, Siriuse, a što sam drugo mogao? Gospodar tame... ti nemaš pojma... on posjeduje oružje kakvo ne možeš ni zamisliti... prepao sam se, Siriuse, ja nisam nikad bio hrabar kao ti, Remus i James. Ja nisam uopće htio da se to dogodi... Nagnao me na to Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti..."

"Ne laži!" izdere se Black na nj. "Ti si prenosio njemu podatke o Lily i Jamesu još godinu dana prije nego su oni ubijeni! Bio si njegov špijun!"

"Ali on je... on je posvuda preuzimao vlast!" dahne Pettigrevv. "Š-što bih ja dobio time da sam ga odbio?"

"A što si mogao dobiti suprotstavljanjem najopakijem čarobnja­ku koji je ikad postojao?" preuzme Black sa strahovitim bijesom na licu. "Samo nedužne živote, Peter!"

"Ti ne razumiješ!" procvili Pettigrevv. "On bi mene, Siriuse, ubio!"

"Onda je i trebalo da pogineš!" zaurla Black. "Radije da pogineš nego da izdašprijatelje, kao što bismo mi bili za tebe učinili!"

Black i Lupin stajali su rame uz rame s podignutim štapićima.

"Morao si to shvatiti", tiho će Lupin. "Ako te Voldemort nije ubio, mi ćemo te ubiti. Zbogom, Peter!"

Hermiona pokrije lice rukama i okrene se zidu.

"Nemojte!" prodere se Harry, potrči i stane pred Pettigrewa okrenut licem štapićima. "Ne smijete ga ubiti", reče im sav zadihan. "Ne smijete."

Black i Lupin bijahu obojica zgranuti.

"Harry, ovaj gad je kriv što ti nemaš roditelje", zareži Black. "Ovaj odurni puzavac gledao bi i kako tebe ubijaju a da ne bi ni okom trepnuo. Čuo si ga. Njemu je njegova smrdljiva koža vrijedila više od cijele tvoje obitelji."

"Znam", izusti Harry sav zadihan. "Odvest ćemo ga radije gore, u dvorac, i izručit ćemo ga dementorima. Neka ga zatvore u Azka-ban... samo ga nemojte ubiti!"

"Harry!" uzdahne Pettigrevv i obavije rukama Harrvju koljena. "Ti si... hvala ti... ovo je više nego što sam zaslužio... hvala ti..."

"Pusti me!" prosikće Harry gadljivo se oslobađajući Pettigrevvo-vih ruku. "Ne radim ja ovo radi tebe, nego zato što mislim da moj otac ne bi volio da mu najbolji prijatelji postanu ubojice... i to samo zbog tebe."

Nitko se ne pomakne niti pisne osim Pettigrewa, koji je hripao dišući i držeći se grčevito za prsa. Black i Lupin se zgledaju, a onda u isti mah spuste štapiće.

"Ti si, Harry, jedina osoba koja o tome ima pravo odlučivati", reče mu Black. "Ali sjeti se... sjeti se što ti je sve učinio..."

"Neka ide u Azkaban!" ponovi Harry. "Ako je itko zaslužio da tamo završi, onda je to on..."

Pettigrevv je još pokraj njega hripao.

"Dobro!" reče Lupin. "Makni se, Harry!"

Harryjekrzmao.

"Samo ću ga svezati", reče mu Lupin. "Ništa drugo, kunem ti se."

Harry se skloni u stranu. Ovaj put iz Lupinova štapića suknu tanke uzice, a idućeg se trena Pettigrew previjao na podu, svezan i začepljenih usta.

"Ali, Peter, ako se opet preobraziš," zareži Black, koji je također držao štapić uperen u Pettigrewa, "ubit ćemo te. Slažeš se, Harry?"

Harry pogleda onu jadnu priliku na podu i klimne glavom tako daje i Pettigrew to mogao vidjeti.

"Tako je!" potvrdi Lupin odjednom poslovnim tonom. "Rone, ja ne znam ni približno onako dobro liječiti kosti kao Madame Pom-frey, pa mislim da će najbolje biti da ti ovdje samo povežemo nogu prije nego što te prebacimo u bolnicu."

Pa pohrli do Rona, sagne se, kucne štapićem po Ronovoj nozi i prošapće: "Ferala!" Ronovu nogu obaviju povoji i čvrsto je povezu s udlagom. Lupin mu pomogne da se osovi na noge. Ron se oprezno osloni na slomljenu nogu, ali ni okom da trepne.

"Ovako je već bolje", reče. "Hvala vam."

"A što ćemo s profesorom Snapeom?" zapita Hermiona sitnim glasićem gledajući Snapea kako leži izvaljen na podu.

"Nije ništa ozbiljno posrijedi", odgovori Lupin saginjući se nad Snapea i opipavajući mu bilo. "Bili ste samo malo previše... žustri s njim. Još nije došao k sebi. Ovaj... možda će najbolje biti da ga ne re animiramo dok se ne vratimo u dvorac. Možemo ga i ovakvog po­nijeti sa sobom..."

I promrmlja: "Mobiticorpus!" Kao daje nevidljivim uzicama sve­zan oko zapešća, vrata i koljena, Snape je postavljen na noge, iako mu se glava još nespretno klatila amo-tamo, kao na kakvom grotesk­nom lutku. Lebdio je na nekoliko centimetara od tla, a stopala mu se njihala. Lupin uzme čarobni plašt nevidljivosti i strpa ga u džep.

"Dvojica od nas morala bi se vezati za ovoga ovdje", reče Black. "Za svaki slučaj..."

"Ja ću", javi se Lupin.

"I ja", odlučno dometne Ron hramljući.

Black čarolijom prizove teške lisičine. Uskoro je Pettigrevv opet bio na nogama, lijeva mu ruka bila vezana za Lupinovu desnu, a desna za Ronovu lijevu. Ron je stiskao zube. Reklo bi se daje Šugo-njin pravi identitet shvatio kao osobnu uvredu. Krivonja meko skoči s kreveta i povede ih sve iz sobe. Rep nalik na četku za pranje boca podigao je ponosno uvis.

 

DEMENTORSKI POLJUBAC

Harry nije nikad bio u čudnijoj povorci. Predvodio ih je niza stu­be Krivonja, za njim su išli Lupin, Pettigrew i Ron koji su izgledali kao sudionici trke na duge pruge. Zatim se vukao profesor Snape lebdeći u okomitom položaju i dodirujući nožnim prstima svaku ste­penicu niz koju su silazili, a održavao gaje u kretanju njegov vlastiti čarobni štapić koji je Sirius držao uperen u njega. Harry i Hermiona stupali su na začelju.

Nije bilo lako uvući se opet u podzemni hodnik. Lupin, Petti-grew i Ron morali su se okrenuti porebarke da uđu u njega. Harry ih je gledao kako se nespretno kreću hodnikom jedan za drugim. Krivonja je još bio na čelu. Harry je išao u stopu za Siriusom, koji je i dalje održavao Snapea u kretanju ispred sebe. Snape je neprestan­ce zapinjao glavom za niski strop. Harry je imao dojam da se Sirius uopće ne trudi da to spriječi.

"Shvaćaš li ti što ovo znači?" odjednom Sirius upita Harrvja dok su se polako probijali kroz hodnik. "To što ćemo Pettigrewa izručiti?"

"Vi ćete onda biti slobodni", odgovori mu Harry.

"Da..." potvrdi Sirius. "Ali ja sam... ne znam je li ti to ikad itko rekao... i tvoj krsni kum?"

"Aha, znam", reče Harry.

"E pa, tvoji su roditelji željeli da ti ja budem i skrbnik", napome­ne Sirius držeći se malo ukočeno. "Ako se njima što dogodi..."

Harry je i dalje čekao. Misli li Sirius doista ono što on smatra da misli?

"Dakako da ću te ja potpuno razumjeti ako želiš ostati kod svoje tete i tetka", nastavi Sirius. "Ipak... ovaj... razmisli malo o tome! Kad se jednom skine ljaga s mog imena... ako poželiš... drukčiji dom..."

U Harrvjevoj trbušnoj šupljini odjekne neka vrsta eksplozije.

"Što... da živim kod vas?" priupita ga i nehotice udari glavom o izbočeni kamen na stropu podzemnog hodnika. "Da odem od Durs­levjevih?"

"Dakako da ja nisam ni vjerovao da ćeš ti to htjeti", brže produži Sirius. "Potpuno te razumijem. Samo sam mislio da ipak..."

"Jeste li vi ludi?" reče Harry hrapavim glasom gotovo kao Sirius. "Dakako da ja želim otići od Durslevjevih. Imate li vi kuću? Kad se mogu preseliti k vama?"

Sirius se okrene da pogleda Harrvja. Snape je strugao glavom po stropu hodnika, ali činilo se da Sirius ne mari za to.

"Ti to želiš?" upita ga. "Stvarno?" "Da, stvarno želim!" odgovori mu Harry.

Siriusovo ispijeno lice prvi put se razvuče u pravi osmijeh otkako gaje Harry prvi put ugledao. Bila je to začudna razlika, baš kao daje iza maske izmoždenosti zasjalo deset godina mlađe lice. Načas je opet bio donekle nalik na onoga nasmijanog čovjeka na vjenčanju Harrvjevih roditelja.

Nisu više progovorili ni riječi dok nisu došli do kraja podzemnog hodnika. Krivonja je prvi izletio iz njega. Zacijelo je odmah pritis­nuo na onu kvrgu na deblu, jer su se Lupin, Pettigrew i Ron iskobe­ljali iz hodnika a da nisu čuli nikakvo pomamno šibanje granama.

Sirius pomogne Snapeu da se izvuče iz jame, a onda se skloni u stranu da propusti Harrvja i Hermionu. Napokon su svi izašli iz hodnika.

U školskom je dvorištu bio mrak, jedino je svjetlo dopirale kroz prozore dvorca u daljini. Bez riječi krenu dalje. Pettigrew je još hri-pao i od vremena do vremena cmizdrio. U Harrvjevoj su se glavi ko­vitlale misli. Otići će napokon od Durslevjevih! Živjet će kod Siriusa Blacka, najboljeg prijatelja svojih roditelja... bio je sav omamljen... Što će se dogoditi kad rekne Durslevjevima da će živjeti kod robijaša kojeg su vidjeli na televiziji?

"Da nisi, Peter, napravio nijedan krivi pokret!" reče prijetećim glasom Lupin na čelu povorke. Svejednako je držao čarobni štapić uperen u Pettigrewova prsa.

Tiho su koračali po dvorištu. Svjetla na dvorcu polako su se po­većavala. Snape se još čudnovato kretao lebdeći u zraku pred Siriu-som, a brada mu padala na prsa. A onda...

Iza oblaka pomoli se Mjesec. Odjednom se na tlu pojave tamne sjene. Družinu je obasjala mjesečina.

Snape se sudari s Lupinom, Pettigrewom i Ronom, koji su bili naglo stali. Sirius se skameni. Ispruži ruku da zaustavi Harrvja i Her-mionu.

Harry je vidio pred sobom Lupinovu ukočenu silhuetu. A onda se Lupinu zatresu ruke i noge.

"O Bože..." uzdahne Hermiona. "On nije večeras popio napitak! Opasan je!"

"Trči!" šapne Sirius. "Trči! Brže!"

Ali Harry nije mogao potrčati. Ron je pak bio svezan za Petti-grewa i Lupina. On jurne, ali ga Sirius uhvati oko prsa i zadrži.

"Pusti to radije meni... Trči!"

Razlegne se strašno rezanje. Lupinu se glava izdužila, pa i tijelo. Ramena mu se uvukla. Dlaka mu je naočigled nicala na licu i ruka­ma, koje su se pretvarale u šape s pandžama. Krivonja se opet nako-striješio i počeo uzmicati...

Dok se vukodlak propinjao i škljocao dugim čeljustima, Sirius je nestao. Preobrazio se. Velik pas nalik na medvjeda skoči pred njih. Dok se vukodlak oslobađao lisičina kojima je bio vezan, psina ga zgrabi za vrat i povuče natrag, od Rona i Pettigrewa. Uhvatili su se ukoštac, ralje uz ralje, grebući jedan drugog pandžama...

Harry se skamenio pred tim prizorom. Bio je zaokupljen tim nji­hovim dvobojem tako da ništa drugo nije vidio. Trgne se tek na Her-mionin vrisak...

Pettigrew se bacio da dohvati Lupinov odbačeni štapić. Nesigu­ran na svojoj bandažiranoj nozi, Ron se sruši. Razlegne se prasak, plane svjetlo - i Ron ostane nepomično ležati na zemlji. Još jedan prasak - i Krivonja poleti uvis i sruši se na zemlju.

"Expelliarmus!" vikne Harry i uperi štapić u Pettigrewa. Lupinov štapić odleti visoko u zrak i izgubi se. "Ostani na mjestu!" prodere se Harry i priskoči.

Prekasno. Pettigrew se već preobrazio. Harry opazi kako mu goli rep klizne kroz lisičine na Ronovoj ispruženoj ruci i začuje kako šta­kor bježi kroz travu.

Razlegne se zavijanje i gromoglasno rezanje, Harry se okrene i ugleda vukodlaka kako bježi glavom bez obzira prema šumi...

"Siriuse, pobjegao je, a Pettigrew se preobrazio!" vrisne Harry.

Sirius je krvario. Imao je ogrebotine na njušci i leđima, ali se na Harrvjeve riječi opet osovi na noge i u hipu se tapkanje njegovih šapa izgubi u daljini.

Harry i Hermiona jurnu do Rona.

"Što mu je učinio?" šaptom upita Hermiona. Ronu su oči bile poluotvorene, a usta razjapljena. Bio je svakako živ, čuli su ga kako diše, ali reklo bi se da ih nije prepoznao.

"Ne znam."

Harry pogleda zdvojno oko sebe. Nije više bilo ni Blacka ni Lupi­na... nikog više nije bilo uz njih, osim Snapea koji je još bez svijesti lebdio u zraku.

"Najbolje da ih prenesemo do dvorca i potražimo pomoć", reče Harry sklanjajući kosu s očiju i nastojeći srediti misli. "Idemo..."

Ali onda iz mraka dopre lavež i cvilež, kao da pas skviči od boli...

"Sirius!" prošapće Harry piljeći u tamu.

Časkom je oklijevao, ali trenutačno nisu mogli ništa učiniti da pomognu Ronu, a Black je bio u nevolji...

Harry potrči, a Hermiona za njim. Činilo se da se pas glasa odne­kud od jezera. Jurili su kao bez duše, a Harry u trku osjeti nekakvu hladnoću ali ne shvati što to znači...

Cvilež naglo prestane. Kad su stigli do obale jezera, vidjeli su što se dogodilo - Sirius je opet postao čovjek. Bauljao je s rukama sklop­ljenim nad glavom.

"Neeeeemojte!" preklinjao je. "Neeeeemojte... molim vas!..."

A onda Harry ugleda i njih. Najmanje stotinu dementora klizilo je kao crna masa oko jezera prema njima. Naglo se okrene i oćuti poznatu, ledenu studen u utrobi, a magla mu zastre pogled. Sa svih strana dolazilo je još više tih prilika i opkoljavalo ih...

"Hermiona, misli na nešto lijepo!" vikne joj Harry i podigne uvis štapić bijesno žmirkajući ne bi li bolje vidio, i vrteći glavom ne bi li se oslobodio slabašnih vriskova što su se opet javili u njoj...

Živjet ću kod svoga krsnog kuma. Odlazim od Dursleyjevih!

Silio se misliti na Siriusa, samo na Siriusa, i zapjevušio:

"Expecto patronum!Expecto patronum!"

Black se prenuo, prevrnuo i ostao nepomično ležati na zemlji, blijed kao krpa.

Neće njemu ništa biti. Ja ću se preseliti k njemu.

"Expecto patronum! Hermiona, pomozi mi! Expecto patronum!"

"Expecto..."prošapće Hermiona. "Expecto... expecto..."

Ali nije mogla dalje. Dementori su ih opkoljavali, bili su na svega tri-četiri metra od njih. Podigli su čvrst zid oko Harrvja i Hermione, i primicali im se...

"Expectopatronum!" prodere se Harry nastojeći potisnuti vrišta­nje iz ušiju. "Expectopatronum!"

Iz vrha štapića izleti srebrni trak i ostane lebdjeti pred njim po­put izmaglice. U isti mah Harry osjeti kako je Hermiona uz njega klonula. Ostao je sam... potpuno sam...

"Expecto... expectopatronum..."

Osjeti kako je koljenima dotaknuo hladnu travu. Sve je slabije vidio od magle. Silno se napregne da se prisjeti... daje Sirius nevin... nevin... bit će sve u redu... ja ću živjeti kod njega...

"Expecto patronum!" dahne.

Pri slabašnom svjetlu svoga patronusa opazi kako je jedan de-mentor zastao pred njim. Nije mogao dalje kroz oblak srebrne ma­gle koju je Harry čarolijom prizvao. Ispod pelerine pojavi se mrtva, sluzava ruka i učini kretnju kao da će odstraniti patronusa.

"Ne... ne..." opet će Harry. "On je nevin... expecto... expectopa­tronum..."

Osjećao je kako ga motre, osluškivao im glasno disanje poput hujanja opaka vjetra. Činilo mu se da ga najbliži dementor proma­tra. Tada dementor podigne gnjile ruke... i spusti kapuljaču.

Na mjestu gdje su mu trebale biti oči bijaše samo tanka, siva, krastava kožica ravnomjerno navučena preko šupljih duplji. Ali bila su tu i usta... razjapljena, bezoblična usta što su usisavala zrak poput mrtvačkog hropca.

Harrvja obuzme takva jeza da se ne uzmogne ni pomaknuti ni pisnuti. Patronus mu je još zatreptao i rasplinuo se.

Zaslijepi ga bijela magla. Mora se boriti... expecto patronum... ništa ne vidi... a iz daljine čuje poznato vrištanje... expecto patro­num... pipa oko sebe u magli tražeći Siriusa i napipa mu mišicu... neće oni njega odvesti...

Ali iznenada Harrvja ščepa oko vrata par snažnih, hladnih i vlaž­nih ruku. Podizale su mu glavu... osjećao je tuđi dah... najprije će

njega ukloniti... ćutio je gnjili zadah... u ušima mu vrištala majka... njezin će glas biti posljednje što će još čuti...

A onda, kroz maglu u kojoj se utapao, učini mu se daje ugledao srebrno svjetlo, sve sjajnije i sjajnije... osjeti kako pada ničice na travu...

Ležeći niče, preslab da se makne, dršćući od mučnine, otvori oči... Zasljepljujuće svjetlo obasjavalo je travu oko njega... Vrištanje je prestalo, studen se povlačila...

Nešto je potiskivalo dementore... kružilo oko njega, Siriusa i Hermione... bučno dementorsko usisavanje bivalo je sve slabije. Odlazili su... zrak je opet postao topao...

Krajnjim naporom Harry podigne glavu za desetak centimetara i ugleda usred svjetla neku životinju kako juri uzagrepce preko je­zera. Pogledom zamagljenim od znoja pokuša razabrati što je to... nešto sjajno poput jednoroga. Upinjući se da ostane pri svijesti, Harry je gledao kako se na drugoj obali zvijer polako zaustavlja. Pri sjaju te životinje Harry načas vidje kako je netko srdačno pozdra­vlja... kako diže ruku daje pogladi... netko tko mu je izgledao stra­šno poznat... ali, to je bilo nemoguće...

Ništa nije shvaćao. Nije više mogao ni misliti. Osjeti kako ga napu­štaju posljednji ostaci snage, i onesvijestivši se udari čelom o zemlju.

HERMIONINA TAJNA

"Grozno je to sve skupa... grozno... pravo je čudo što su svi ostali živi... nikad nisam čuo za ovako nešto... sto mu gromova, sva je sreća što ste, vi, Snape, bili tamo..."

"Hvala vam, gospodine ministre."

"Merlinov velered druge klase, dapače, prve klase, što se mene tiče!"

"Hvala vam lijepa, gospodine ministre."

"Gadnu ste posjekotinu tu zaradili... Bit će da je to Blackovo maslo?"

"Zapravo nije, nego Pottera, Weasleyja i Grangerice, gospodine ministre..."

"Ma nije valjda!"

"Black ih je začarao, odmah sam to shvatio. Bila je to čarolija Confundus, sudeći po njihovu ponašanju. Izgleda da su oni povjero­vali da postoji mogućnost daje on nevin. Nisu bili svjesni svojih po­stupaka. S druge strane, Black je mogao i pobjeći zbog njihova uple­tanja... očito su mislili da će uhvatiti Blacka bez ičije pomoći. I prije su već za mnogo šta prošli nekažnjeni... bojim se da su zbog toga stekli previsoko mišljenje o sebi... i, naravno, ravnatelj je oduvijek davao Potteru preveliku slobodu..."

"E pa, znate, Snape... Harry Potter nam je... svima bio slaba točka."

"Pa ipak... je li za njega bilo dobro što je uvijek uživao poseban tretman? Ja osobno nastojim postupati s njim kao i sa svakim dru­gim učenikom. A svaki bi drugi učenik bio suspendiran - u najmanju ruku – što je doveo svoje prijatelje u takvu opasnost. Pomislite samo, gospodine ministre, protivno svim školskim propisima... nakon svih

onih mjera opreza poduzetih radi njegove sigurnosti... druži se noću, izvan granica škole, s vukodlakom i ubojicom... a imam razlo­ga vjerovati da je i u Hogsmeade odlazio ilegalno..."

"Dobro, dobro... vidjet ćemo, Snape, vidjet ćemo... dečko je sva­kako počinio glupost..."

Harry je sve ovo slušao ležeći u krevetu čvrsto zatvorenih očiju. Bio je ošamućen. Činilo mu se da riječi koje sluša vrlo sporo putuju od njegovih ušiju do mozga pa da ih jedva razumije. Udovi su mu bili teški kao olovo, kapci preteški da ih podigne... želio je ležati tu, u udobnom krevetu, dovijeka...

"Najviše me ipak čudi ponašanje dementora... zar zbilja, Snape, ne znate zašto su se oni povukli?"

"Ne znam, gospodine ministre. Kad sam ja došao na mjesto do­gađaja, oni su se već vraćali na svoja stražarska mjesta na ulazima..."

"Nevjerojatno! Pa ipak, Black, Harry i ta djevojčica..."

"Svi su oni ležali bez svijesti kad sam ja došao do njih. Odmah sam, naravno, svezao Blacka i začepio mu usta, čarolijom prizvao nosila i dopremio ih ravno u dvorac."

Nastane šutnja. Harrvju se učini da mu mozak počinje malo brže raditi, a u trbušnoj šupljini izjedao gaje nekakav čudan osjećaj...

Otvori oči.

Sve je bilo nekako zamagljeno. Netko mu je skinuo naočale. Le­žao je u zamračenom bolničkom krilu. Na samom kraju sobe razab­rao je Madame Pomfrev okrenutu njemu leđima i sagnutu nad jed­nim krevetom. Harry priškilji. Ispod nadlaktice Madame Pomfrev opazi Ronovu riđu kosu.

Premjesti glavu na jastuku. U krevetu do njega ležala je Hermio-na. Mjesečina joj obasjavala krevet. I ona je držala oči otvorene. Iz­gledala je skamenjena, a kad je primijetila daje Harry budan, prine­se prst ustima, a onda ga upre u vrata. Vrata su bila odškrinuta i kroz njih su iz hodnika dopirali glasovi Corneliusa Fudgea i Snapea.

Madame Pomfrev dođe kroz zamračenu sobu žustrim korakom do Harrvjeva kreveta. On se okrene daje pogleda. Donijela mu je najveću tablu čokolade koju je ikad vidio. Izgledala je kao velik oblutak.

"Ah, probudio si se!" reče mu ona živahnim glasom. Stavi čoko­ladu na Harrvjev noćni ormarić i počne je lomiti malim batićem.

"Kako je Ron?" upitaju je Harry i Hermiona uglas.

"Preživjet će", odgovori Madame Pomfrev strogim glasom. "A što se vas dvoje tiče... vi ćete ostati ovdje dok seja ne uvjerim... Pot-ter, što to, zaboga, radiš?"

Harry se uspravio u krevetu, nataknuo naočale i uzeo svoj ča­robni štapić.

"Moram porazgovarati s ravnateljem", odgovori joj.

"Potter," pokuša ga Madame Pomfrev umiriti, "sve je u redu. Uhvatili su Blacka i zatvorili ga gore, na katu. Dementori samo što ga nisu poljubili..."

"Što?"

Harry iskoči iz kreveta, a za njim i Hermiona. Ali njegov uzvik čuli su vani, u hodniku, i začas su Cornelius Fudge i Snape ušli u sobu.

"Harry, Harry, što je sad?" upita ga Fudge uznemirenim glasom. "Moraš ležati... je li već pojeo čokoladu?" upita on Madame Pom-frey tjeskobnim glasom.

"Slušajte, gospodine ministre!" reče mu Harry. "Sirius Black nije ništa kriv! Peter Pettigrevv napravio se mrtav! A mi smo ga noćas vidjeli živa! Ne smijete dopustiti dementorima da to učine sa Siriu-som, on je..."

Ali Fudge je zavrtio glavom ovlaš se smješkajući.

"Harry, Harry, ti si potpuno zbunjen, doživio si zbilja prave stra­hote, lezi radije u krevet, sve je na svom mjestu..."

"Nije!" prodere se Harry. "Uhvatili ste pogrešnog čovjeka!"

"Gospodine ministre, molim vas!" obrati mu se Hermiona, koja je pohrlila do Harrvja i umolno se zagledala u lice Fudgeu. "I ja sam ga vidjela. Bio je to onaj Ronov štakor, on je animagus, Pettigrevv, mislim, i..."

"Vidite li, gospodine ministre?" reče Snape. "Obadvoje je zača­rao... Black je dobro obavio svoj posao..."

"Nismo mi začarani!" zaurla Harry.

"Gospodine ministre! Gospodine profesore!" ljutilo će Mada­me Pomfrev. "Molim vas da odete. Potter je moj pacijent i ne smije se uzrujavati!"

"Nisam ja uzrujan, ja im samo želim objasniti što se dogodilo!" srdito će Harry. "Kad bi me samo saslušali..."

Ali Madame Pomfrey odjednom strpa velik komad čokolade Har-ryju u usta. On se zagrcne, a ona iskoristi tu priliku da ga natjera da se vrati u krevet.

"Molim vas lijepo, gospodine ministre, ovoj je djeci potrebna bol­nička njega. Molim vas da odete..."

Vrata se ponovo otvore. Bijaše to Dumbledore. Harry proguta na jedvite jade čokoladu i ponovo ustane.

"Profesore Dumbledore, Sirius Black..."

"Za Boga miloga!" histerično će Madame Pomfrev. "Je li ovo bolnica ili što? Gospodine ravnatelju, molim vas..."

"Ispričavam se, Poppy, ali moram načas porazgovarati s gospo­dinom Potterom i s gospođicom Granger", mirno otpovrne Dum­bledore. "Upravo sam razgovarao sa Siriusom Blackom..."

"Pretpostavljam da vam je on ispričao istu onu bajku kojom je Potteru napunio glavu?" prosikće Snape. "Nešto o nekom štakoru i o Pettigrewu koji je navodno živ..."

"Tako mi je nešto Black zaista ispričao", odvrati Dumbledore pomno motreći Snapea kroz naočale u obliku polumjeseca.

"A zar moj iskaz ništa ne vrijedi?" zareži Snape. "Peter Petti-grew nije bio u Vrištavoj daščari, niti sam ja vidio ikakav trag od njega oko škole."

"To je zato, gospodine profesore, što vi niste bili pri svijesti!" oz­biljno će mu Hermiona. "Vi niste na vrijeme stigli da čujete..."

"Gospođice Granger, jezik za zube!"

"No, no, Snape," iznenađeno će Fudge, "gospođica je malo izbe­zumljena, moramo to uzeti u obzir..."

"Ja bih htio porazgovarati nasamo s Harrvjem i Hermionom", iznenada će Dumbledore. "Corneliuse, Severuse, Poppy... molim vas da izađete."

"Gospodine ravnatelju!" promrsi Madame Pomfrey. "Ali oni se moraju liječiti, odmarati..."

"Naš razgovor ne trpi odlaganje", reče Dumbledore. "Moram ostati pri svom zahtjevu."

Madame Pomfrey naškubi usne i ode u svoju sobicu na kraju bo­lesničke sobe, te zalupi vratima. Fudge pogleda na svoj veliki zlatni džepni sat što mu je visio iz džepića na prsluku.

"Dementori su već morali stići", reče. "Idem pred njih. Dumble-dore, vidimo se gore!"

I ode do vrata i pridrži ih da propusti Snapea, ali se Snape nije ni maknuo s mjesta.

"Ne vjerujete valjda nijednoj Blackovoj riječi?" prošapće Snape pogleda uprta u Dumbledoreovo lice.

"Želim porazgovarati nasamo s Harrvjem i Hermionom", po­novi Dumbledore.

Snape zakorači prema Dumbledoreu.

"Sirius Black je već u svojoj šesnaestoj godini pokazao daje ka­dar počiniti ubojstvo", šapne. "Niste valjda na to zaboravili, gospo­dine ravnatelju? Niste valjda zaboravili daje jednom pokušao i mene ubiti?"

"Moje pamćenje, Severuse, nije ni najmanje oslabilo", tiho će Dumbledore.

Snape se okrene na peti i prođe kroz vrata koja mu je Fudge još pridržavao. Vrata se za njima zatvore, a Dumbledore se okrene Harrvju i Hermioni. Oni oboje progovore u isti mah:

"Gospodine profesore, Black govori istinu... mi smo zaistavidjeli Pettigrevva..."

"... pobjegao je kad se profesor Lupin pretvorio u vukodlaka..."

"...on je štakor..."

"... Pettigrevv je prednju šapicu, mislim prst, odrezao..."

"... Rona je napao Pettigrevv, a ne Sirius..."

Ali Dumbledore podigne ruku da zaustavi tu poplavu objašnjenja.

"Sad je na vama red da mene saslušate, i molim vas da me ne prekidate, jer nam je ostalo vrlo malo vremena", tiho nastavi on. "Ne postoji ni najmanji dokaz da su Blackove tvrdnje istinite osim vaših riječi... a riječi dvoje trinaestogodišnjaka neće nikoga uvjeriti. Ulica puna očevidaca prisegnula je da su vidjeli Siriusa kako je ubio Pettigrewa. A i ja sam osobno posvjedočio u Ministarstvu da je Si­rius bio Potterov 'čuvar tajne'."

"Ali profesor Lupin vam može reći..." opet će Harry, koji se nije mogao suzdržati.

"Profesor Lupin je trenutno daleko u Zabranjenoj šumi i ne može nikom ništa reći. Kad se opet pretvori u čovjeka, bit će već kasno, Si­rius će biti mrtav, pa i nešto gore od toga. Mogu još dodati i da veći-

na naših nema povjerenja u vukodlake tako da njegov iskaz neće mnogo značiti... a činjenica da su on i Sirius stari prijatelji..."

"Ali..."

"Slušaj me, Harry! Prekasno je, razumiješ? Moraš shvatiti da je Snapeov prikaz događaja kudikamo uvjerljiviji od vašega."

"Ali on mrzi Siriusa!" očajnički će Hermiona. "A sve to samo zato što mu je Sirius svojedobno nešto glupo podvalio..."

"Sirius se nije ponašao kao nevin čovjek. Napad na Debelu damu... upad u Grvffindorsku kulu s nožem u ruci... Bez Petti-grewa, živog ili mrtvog, svejedno, nemamo nikakvih izgleda da pre­inačimo presudu izrečenu Siriusu."

"Ali vi nam ipak vjerujete!"

"Da, ja vam vjerujem", tiho će Dumbledore. "Ali ja nemam te moći da druge natjeram da vide istinu, ili da poništim odluku mini­stra magije..."

Harry se zagleda u njegovo ozbiljno lice osjećajući se kao da mu tlo izmiče ispod nogu. On je bio navikao vjerovati da Dumbledore može sve riješiti. Očekivao je da će on bez po muke pronaći nekakvo začudno rješenje. Ali ne... propala im je i posljednja nada.

"Nama je sad potrebno", polako izusti Dumbledore prelazeći svojim svijetloplavim očima s Harrvja na Hermionu, "samo više vre­mena. "

"Ali..." počne Hermiona. A onda joj oči postanu potpuno okru­gle. "Oh!"

"A sada dobro pazite!" nastavi Dumbledore vrlo tihim i jasnim glasom. "Sirius je zatvoren u sobi profesora Flitvvicka na sedmom katu. To je trinaesti prozor s desne strane od Zapadne kule. Ako sve bude išlo kako treba, uspjet ćete spasiti više od jednog nedužnog ži­vota. Ali upamtite dobro oboje! Ne smije vas nitko vidjeti! Gospođi­ce Granger, vi poznajete taj zakon... i znate što je sve na kocki... ne-smije-vas-nitko-vidjeti!"

Harry ni po čemu nije mogao zaključiti o čemu je riječ. Dumble­dore se okrene na peti, a kad dođe do vrata, obazre se i reče:

"Ja ću vas sad zaključati. Sad je..." pogleda na sat, "pet minuta do ponoći. Gospođice Granger, vjerojatno će tri okreta biti dovolj­na. Sretno!"

"Sretno?" ponovi Harry kad se vrata zatvore za Dumbledoreom. "Tri okreta? O čemu on to govori? Što nam je činiti?"

Ali Hermiona je petljala nešto oko svoga vrata i izvukla iz nje­dara vrlo dugi i tanki zlatni lančić.

"Hodi amo, Harry!" reče mu usrdnim glasom. "Brže!"

Harry joj priđe, potpuno smeten. Ona podigne lančić uvis i on ugleda kako na kraju lančića visi mala, sjajna pješčana ura.

"Pazi..."

Ona i njemu namakne lančić oko vrata.

"Jesi li spreman?" upita ga bez daha.

"Što ćemo sad?" upita je Harry, posve zbunjen.

Hermiona okrene pješčanu uru tri puta u zraku.

Raspline se mračna bolnička soba. Harrvje imao osjećaj da vrlo brzo leti unatrag. Mješavina boja i oblika jurila je mimo njega, a u ušima mu je bubnjalo. Pokuša viknuti, ali ne začuje ni svoj glas...

A onda opet osjeti čvrsto tlo pod nogama i jasno vidje stvari oko sebe.

Stajao je s Hermionom u praznom školskom predvorju, a kroz otvorena ulazna vrata padao je snop zlaćanih sunčanih zraka. Okre­ne se da pogleda Hermionu osjećajući kako mu se zlatni lančić ure­zuje u vrat.

"Hermiona, što..."

"Idemo tamo unutra!" Hermiona uhvati Harrvja za mišicu i po­vuče ga do vrata ormara za metle, otvori ih i gurne ga među kante i krpe za pranje poda. Zatim i ona uđe za njim i zalupi vratima za sobom.

"Što... kako... Hermiona, što se dogodilo?"

"Vratili smo se u prošlost", šapne mu Hermiona skidajući u mra­ku zlatni lančić s Harrvjeva vrata. "Tri sata unatrag..."

Harry se snažno uštine za nogu. Osjeti jaku bol, što je značilo da je isključena svaka mogućnost daje slučajno usnio vrlo čudnovat san.

"Ali..."

"Pssst! Čuj! Netko dolazi! Ja mislim... ja mislim da smo to, mož­da, mi!"

Hermiona prisloni uho na vrata ormara.

"Koraci u predvorju... da, mislim da to mi odlazimo Hagridu!"

"Hoćeš li možda reći", šapne Harry, "da smo mi sad ovdje u or­maru i da smo istodobno tamo vani?"

"Da", odgovori mu Hermiona svejednako držeći uho prislonje­no uz vrata ormara. "Sigurna sam da smo to mi... izgleda da su samo tri osobe... polako hodamo jer smo pod plaštem nevidljivosti..."

Ušuti i dalje napeto osluškujući.

"Evo, sišli smo niz vanjske stepenice..."

Hermiona sjedne na naopako okrenutu kantu. Iako je bila oz­biljno zabrinuta, Harry joj je htio postaviti nekoliko pitanja.

"A otkud ti taj pješčani sat?"

"To ti je vremokret," šaptom mu odgovori Hermiona, "a dobila sam ga od profesorice McGonagall prvog dana kad smo se vratili u školu. S njegovom sam pomoću stizala na sva predavanja. Morala sam se zakleti profesorici McGonagall da neću o tome nikom ništa reći. Ona je pisala masu pisama Ministarstvu magije kako bi mi ga nabavila. Morala im je zajamčiti da sam ja uzorna učenica i da se nikad, ama baš nikad neću poslužiti njime ni za kakve druge svrhe osim za učenje... Služila sam se njime da se vratim za koji sat unatrag pa sam tako mogla biti istodobno na više predavanja, kužiš? Ali... Harry, nije mi jasno što Dumbledore zapravo želi da mi učinimo. Za­što nam je rekao da se vratimo tri sata unatrag? Kako možemo na taj način pomoći Siriusu?"

Harry joj se zagleda u zasjenjeno lice.

"Nešto se baš u ovo vrijeme moralo dogoditi što on želi da mi promijenimo", polako joj odgovori. "Što se dogodilo? Prije tri sata otišli smo do Hagrida..."

"Sad je to vrijeme, i sad idemo Hagridu", opet će Hermiona. "Upravo smo čuli kako odlazimo..."

Harry se namršti. Osjećao je kako napinje mozak svom snagom da se što bolje koncentrira.

"Dumbledore je maloprije rekao da bismo mogli spasiti više od jednog nedužnog života..." I tada mu sine. "Hermiona, spasit ćemo Kljunoslava!"

"Ali... kako ćemo time pomoći Siriusu?"

"Dumbledore nam je rekao... maloprije nam je rekao... koji je to prozor... prozor Flitvvickove sobe! U kojoj je Sirius zatvoren! Mora­mo na Kljunoslavu odletjeti do tog prozora i spasiti Siriusa! I Sirius

može na Kljunoslavu pobjeći... njih se dvojica tako mogu zajedno spasiti!"

Po onome što je Harry mogao vidjeti od Hermionina lica, ona je bila prestravljena.

"Bilo bi pravo čudo da to uspijemo izvesti a da nas nitko ne vidi!"

"E pa, moramo prokušati, zar ne?" reče joj Harry, ustane i pri­sloni uho na vrata. "Čini se da nikog nema... hajde, idemo..."

Gurne i otvori vrata. U predvorju nije bilo nikog živog. Izjure iz ormara što su tiše i brže mogli, pa strče niz vanjske stube. Sjene su se već bile izdužile, a vršike su drveća u Zabranjenoj šumi opet bile po­zlaćene sunčanim zrakama.

"A što ako nas tko gleda kroz prozor..." procvili Hermiona i okrene se u hodu da pogleda dvorac.

"Hajde da potrčimo!" odlučno će Harry. "Idemo ravno u šumu, vrijedi? Sakrit ćemo se za koje drvo ili nešto drugo pa ćemo vrebati..."

"Dobro, samo idemo oko staklenika!" reče Hermiona, sva zadi­hana. "Moramo paziti da nas nitko ne vidi s Hagridovih prednjih vrata! Sad smo već blizu Hagridove kućice!"

Razmišljajući još o njezinim riječima, Harry potrči punom sna­gom, a za njim i Hermiona. Pretrčali su razmak između povrtnjaka i staklenika i zastali načas iza ovih potonjih, a onda opet pojurili što su brže mogli zaobilazeći Napadačku vrbu. Napokon su se domogli okrilja Zabranjene šume...

Skriven u sjeni drveća, Harry se okrene. Nakon nekoliko sekun­da dotrči za njim i zadihana Hermiona.

"Dobro je!" šapne ona. "Sad se moramo odšuljati do Hagridove kućice. Samo pazi, Harry, da nas nitko ne vidi..."

Bez riječi su prolazili između drveća uz sam rub Šume. A onda, kad su ugledali pročelje Hagridove brvnare, začuju kucanje na nje­govim vratima. Brzo se sklone za debeli hrast i izvire s obje strane. Na vratima se pojavi Hagrid i pogleda oko sebe da vidi tko je to kucao. Harry začuje svoj vlastiti glas:

"To smo mi. Imamo na sebi čarobni plašt nevidljivosti. Pusti nas unutra da ga skinemo."

"Niste smjeli doć!" šapne Hagrid, ali im se skloni s puta da ih propusti unutra, a onda brže-bolje zatvori vrata.

"To je najluđa stvar koju smo ikad izveli!" ushićeno će Harry.

"Hajdemo još malo dalje!" šapne Hermiona. "Moramo doći bli­že Kljunoslavu!"

Šuljali su se dalje između drveća dok nisu ugledali usplahirenog hipogrifa vezanog za ogradu oko Hagridova uzgajališta bundeva.

"Hoćemo li sad odmah?" šaptom upita Harry.

"Ne!" odgovori mu Hermiona. "Kad bismo ga sad oslobodili, oni bi iz Odbora pomislili da gaje Hagrid pustio! Moramo pričekati dok ga oni ne vide vani zavezanog!"

"Ali imat ćemo samo šezdeset sekundi vremena", reče Harry. Sve mu se više činilo daje stvar nemoguće izvesti.

Uto začuju kako se u Hagridovoj brvnari razbija porculan.

"To je Hagrid razbio vrč za mlijeko", šapne Hermiona. "Ja ću sad za koji čas naići na Šugonju..."

I zaista, nakon nekoliko minuta začuju Hermionin iznenađeni vrisak.

"Hermiona," odjednom će Harry, "a kako bi bilo... da jednostav­no sad utrčimo unutra i zgrabimo Pettigrewa..."

"Ne!" odgovori Hermiona prestravljenim šaptom. "Zar ne shva­ćaš? Mi sad kršimo jedan od najvažnijih čarobnjačkih zakona! Nitko ne smije mijenjati prošlost, nitko! Čuo si što nam je Dumbledore re­kao: ako nas tko vidi..."

"Vidjeli bi nas samo mi i Hagrid!"

"Harry, a što misliš da bi ti učinio kad bi vidio sama sebe kako upadaš u Hagridovu kolibu?" upita ga Hermiona.

"Mislim... mislim da bih poludio", odgovori Harry, "ili bih po­mislio daje posrijedi crna magija..."

"Točno! Ne bi ništa razumio, možda bi čak i napao sama sebe! Zar ne shvaćaš? Profesorica McGonagall mi je pričala kakve su se sve strahote dogodile kad su čarobnjaci počeli prčkati po prošlosti... mnogi su od njih na kraju zabunom ubili sami sebe u prošlosti ili bu­dućnosti!"

"Dobro!" reče Harry. "To sam samo onako pomislio, ništa više..."

Ali Hermiona ga gurne laktom i pokaže na dvorac. Harry po­makne glavu za desetak centimetara da bolje vidi u daljini prednji ulaz. Niza stube su upravo silazili Dumbledore, Fudge, onaj stari član Odbora i krvnik Macnair.

"Sad ćemo mi izaći iz kolibe!" dahne Hermiona.

I zaista, nakon nekoliko trenutaka, otvore se stražnja vrata Hagridove brvnare i Harry ugleda sebe, Rona i Hermionu kako izla­ze s Hagridom iz nje. Bijaše to nedvojbeno najčudniji osjećaj u nje­govu životu - stajao je iza drveta i gledao sama sebe na uzgajalištu bundeva.

"Sve je u redu, Kljunac, sve je u redu..." govorio je Hagrid Klju-noslavu, a onda se okrene Harrvju, Ronu i Hermioni i reče im: "Odlazite! Odlazite već jednoč!"

"Ne možemo ipak, Hagride..."

"Mi ćemo im ispričati što se stvarno dogodilo..."

"Ne smiju oni njega ubiti..."

"Odlazite! Ionako mi je već puna kapa, a sad ste mi još i vi na vratu!"

Harry je gledao kako Hermiona na uzgajalištu bundeva zaogrće njega i Rona čarobnim plaštem nevidljivosti.

"Odlazite što prije! Nemojte ništa slušat..."

Netko je pokucao na Hagridova prednja vrata. Stigli su krvnik i svjedoci. Hagrid se okrene i vrati u svoju brvnaru ostavljajući straž­nja vrata odškrinuta. Harry je gledao kako se trava oko brvnare mje­stimice povija, i slušao kako odlaze tri para nogu. On, Ron i Her­miona su otišli... ali Harry i Hermiona skriveni iza drveća čuli su glasove što su dopirali iz brvnare kroz stražnja vrata.

"A gdje je ta beštija?" začuju krvnikov hladni glas.

"Tu... vani", grakne Hagrid.

Kad se Macnairovo lice pojavi na Hagridovu prozoru da pogle­da Kljunoslava, Harry naglo povuče glavu za stablo. Zatim začuju Fudgea:

"Mi ti... ovaj... moramo, Hagride, pročitati službeni nalog za smak­nuće. Ja ću to obaviti na brzinu, a onda ćete ti i Macnair to potpisati. Macnaire, i vi to morate saslušati, takvi su propisi..."

Macnairovo lice nestane s prozora. Sad ili nikad!

"Ostani ovdje!" šapne Harry Hermioni. "Ja ću to srediti."

Kad se ponovo razlegne Fudgeov glas, Harry iskoči iza drveta i po­trči, preskoči preko ograde uzgajališta bundeva i priđe Kljunoslavu.

"Odbor za uklanjanje opasnih stvorenja donio je odluku da se hi-pogrif Kljunoslav, u daljnjem tekstu osuđenik, smakne šesti lipnja o za­lasku sunca..."

Pazeći da ne trepće očima, Harry se ponovo zagleda u Kljunosla-vovo divlje, narančasto oko i pokloni se pred njim. Kljunoslav se spusti na svoja Ijuskava koljena i iznova ustane. Harry počne petljati oko konopca kojim je Kljunoslav bio vezan za ogradu.

"...osuđen na smaknuće odsijecanjem glave što će obaviti krvnik imenovan odstrane Odbora Walden Macnair..."

"Hajde, Kljunoslave," prošapće Harry, "hajde, mi ćemo ti po­moći. Samo tiho... tiho..."

"... što potpisom potvrđuju svjedoci. Hagride, ovdje se potpiši..."

Harry potegne konopac svom snagom, ali Kljunoslav se ukopao prednjim nogama u zemlju.

"E pa, hajde da s tim već jednom svršimo", reče piskutavim gla­som u Hagridovoj brvnari stari član Odbora. "Hagride, možda će biti bolje da ti ostaneš ovdje unutra..."

"Neću, ja... ja ocu da budem s njim... neću da ostane sam..."

Iz brvnare dopre bat koraka.

"Kljunoslave, preni se!" prosikće Harry.

Harry potegne još jače za konopac oko Kljunoslavova vrata. Hi-pogrif napokon krene razdražljivo lepećući krilima. Bili su još na tri--četiri metra od šume, i lijepo su ih mogli vidjeti s Hagridovih straž­njih vrata.

"Molim vas samo časak, Macnair", začuje se Dumbledoreov glas. "I vi se morate potpisati." Bat koraka utihne. Harry se nalegne na konopac. Kljunoslav zaklepeće kljunom i pođe malo brže.

Iza jednog stabla virilo je Hermionino blijedo lice.

"Požuri se, Harry!" prosikće.

Harry je još čuo Dumbledorea kako nešto govori u brvnari. Još jednom snažno potegne za konopac. Kljunoslav nevoljko zakaska. Došli su napokon do drveća...

"Brže! Brže!" procvili Hermiona, iskoči iza drveta, zgrabi kono­pac i također ga povuče ne bi li Kljunoslav krenuo malo brže. Harry baci pogled preko ramena. Nisu više bili na vidiku, nije se više uopće vidio Hagridov vrt.

"Stani!" šapne Harry Hermioni. "Mogli bi nas čuti..."

Hagridova se stražnja vrata bučno otvore. Harry, Hermiona i Kljunoslav stajali su posve mirno, reklo bi se da i Kljunoslav napeto nešto osluškuje.

Tišina... a onda...

"Pa, gdje je?" propišti član Odbora. "Gdje je sad ta beštija?"

"Ovdje je bio zavezan!" bijesno će krvnik. "Ja sam ga lijepo vi­dio! Evo baš ovdje!"

"Zbilja čudno!" reče Dumbledore s prizvukom razdraganosti u glasu.

"Kljunac!" uzvikne Hagrid promuklim glasom.

Začuje se nekakvo hujanje kroz zrak i potmuo udarac sjekirom. Činilo se daje krvnik srdito zabio sjekiru u ogradu. A onda se raz-legne tuljenje. Ovaj put su čuli i Hagridove riječi izgovorene kroz jecanje:

"Oso! Oso! Kljunić mu njegov ljubim, oso je! Valjda se sam oslo­bodio? Svaka ti čast, Kljunac!"

Kljunoslav počne potezati konopac ne bi li se vratio do Hagrida. Harry i Hermiona odupru se petama o zemlju u šumi i pojačaju sti­sak da zadrže hipogrifa.

"Netko gaje odvezao!" zareži krvnik. "Treba pretražiti svu oko­licu, šumu..."

"Macnair, ako je tko ukrao Kljunoslava, zar zbilja mislite da bi ga lopov odveo sa sobom pješice?" priupita Dumbledore s onim is­tini razdraganim prizvukom u glasu. "Pretražite radije nebo, ako baš hoćete... Hagride, ja bih sad rado popio šalicu čaja. Ili jedan veliki konjak."

"Ma... naravno, gospodine profesore", reče Hagrid koji se topio od sreće. "Dođite unutra, dođite!..."

Harry i Hermiona pozorno su osluškivali. Čuli su opet bat ko­raka, krvnikove tihe psovke i lupanje vratima, a onda opet zavlada tišina.

"Što ćemo sad?" šapne Harry gledajući oko sebe.

"Moramo se ovdje sakriti", odgovori mu Hermiona, koja se doi­mala ozbiljno uzdrmana. "Moramo čekati dok se oni ne vrate u dvo­rac. Onda ćemo još malo pričekati dok ne budemo mogli bez opas­nosti odletjeti do Siriusova prozora. On će biti tamo tek za dva sata... uh, što će to biti teško..."

Pogleda preko ramena u dubinu Zabranjene šume. Sunce je upravo zalazilo.

"Ne možemo ovdje ostati", ustvrdi Harry napregnuto razmišlja­jući. "Moramo otići nekamo odakle ćemo vidjeti Napadačku vrbu, inače nećemo znati što se događa."

"Dobro", pristane Hermiona pritežući još više Kljunoslavov ko­nopac. "Ali nitko nas ne smije vidjeti. Nemoj to zaboraviti, Harry..."

Dok su se kretali uz sam rub šume, mrak je padao oko njih. Na kraju su se sakrili među drvećem odakle su nazirali vrbu.

"Eno Rona!" iznenada će Harry.

Crna prilika jurila je po tratini a povici su odjekivali kroz mirni noćni zrak.

"Bježi od njega... bježi... Šugonjo, hodi amo!"

A onda opaze kako se odnekud pojavljuju još dvije prilike. Harry je gledao kako on i Hermiona jure za Ronom. Zatim vidje Rona kako se bacio.

"Moj si! Briši, smrdljiva mačketino!..."

"Eno i Siriusa!" reče Harry. Odnekud od korijena Napadačke vrbe iskoči velika prilika psa. Vidjeli su ga kako obara Harrvja, a onda grabi Rona...

"Odavde sve to izgleda još gore, zar ne?" reče Harry gledajući kako psina odvlači Rona prema korijenima vrbe. "Ajoj... gle kako me je vrba ošinula... pa i tebe... kako je ovo čudno..."

Napadačka je vrba škripala i šibala svojim donjim granama, a oni su se pokušavali na više mjesta probiti do nje. A onda se vrba smirila.

"To je Krivonja pritisnuo na onu kvrgu", reče Hermiona. "I sad mi upadamo..." promrmlja Harry. "Upali smo..."

Čim su oni nestali, vrba se opet pokrene. Nakon nekoliko sekun­da začuli su izbliza bat koraka Dumbledorea, Macnaira, Fudgea i starog člana Odbora, koji su odlazili prema dvorcu.

"Odmah nakon što smo mi sišli u podzemni hodnik!" reče Her­miona. "Daje bar Dumbledore tada pošao s nama..."

"Onda bi s njim pošli i Macnair i Fudge", ogorčeno će Harry. "Kla­dio bih se u što god hoćeš da bi Fudge zapovjedio Macnairu da na mjestu smakne Siriusa..."

Gledali su onu četvoricu kako se penju uz vanjske stube i ne­staju. Nekoliko minuta nije bilo nikog na vidiku. A onda...

"Eno Lupina!" reče Harry gledajući još jednu priliku kako trči niza stube i juri prema vrbi. Harry digne pogled na nebo. Oblaci su bili potpuno zastrli mjesec.

Gledali su Lupina kako sa zemlje diže slomljenu granu i pritišće njome kvrgu na deblu. Vrba se opet umiri i Lupin nestane u rasjek-lini usred korijena.

"Da je bar uzeo plašt nevidljivosti!" reče Harry. "Ležao mu je tamo dolje..."

Okrenuvši se Hermioni, nadoda:

"Kad bih sad skoknuo po plašt, Snape ne bi uopće došao do njega i..."

"Ali, Harry, nitko nas ne smije vidjeti!"

"Kako ti možeš ovo izdržati?" ogorčeno će on Hermioni. "Samo stajati ovdje i gledati što se zbiva?" Skanjivaše se. "Idem ja po plašt!"

"Nemoj, Harry!"

Hermiona je u posljednji čas odostraga zgrabila Harrvja za pele­rinu. U taj mah začuju kako netko pjeva. Bio je to Hagrid koji je od­lazio u dvorac. Pjevao je na sav glas i malko teturao mašući velikom bocom.

"Vidiš li?" šapne Hermiona. "Vidiš li sad što bi se dogodilo?" Ne smijemo se uopće pokazivati! Prestani, Kljunoslave!"

Hipogrif se mahnito otimao da se vrati Hagridu. I Harry ga uhvati za konopac da ga zadrži. Gledali su Hagrida kako se zanosi u hodu na putu do dvorca. Nestao je. Kljunoslav se prestane otimati i tužno obori glavu.

Nakon svega dvije minute ponovo se širom otvore ulazna vrata na dvorcu i na njih izleti Snape, te potrči prema vrbi.

Harry stisne šake gledajući Snapea kako se naglo zaustavlja pred vrbom i gleda oko sebe, pa uzima plašt i podiže ga uvis.

"Makni s njega te svoje prljave prste!" zareži Harry ispod glasa.

"Pssst!"

Snape dohvati granu kojom se Lupin poslužio da umiri vrbu, pri­tisne na onu kvrgu, navuče plašt na sebe i nestane.

"Tako, dakle", tiho će Hermiona. "Sad smo svi tamo dolje... mo­ramo samo čekati da se opet vratimo..."

Uhvati kraj Kljunoslavova konopca i zaveže ga za najbliže drvo, a onda sjedne na zemlju i obuhvati rukama koljena.

"Harry, ja ipak tu nešto ne razumijem... kako to da dementori nisu uhvatili Siriusa? Sjećam se kako su dolazili, a onda sam se, čini mi se, onesvijestila... bilo ih je sva sila..."

Harry sjedne do nje i ispriča joj što je on vidio, kako je, kad je najbliži dementor spustio usta prema Harrvju, preko jezera dojurilo nešto srebrno i nagnalo dementore da se povuku.

Kad je Harry dovršio kazivanje, Hermiona je držala usta polu­otvorena.

"A što je to bilo?"

"To je moglo biti samo ono nešto što može odagnati demen­tore," reče Harry, "a to je patronus. Jaki patronus."

"A tko gaje prizvao?"

Harry joj ne odgovori. Razmišljao je o onoj osobi koju je vidio na drugoj obali jezera. Znao je on što misli tko je to bio... ali kako je to mogao biti on?

"Nisi vidio kako izgleda?" radoznalo ga upita Hermiona. "Da nije bio koji od naših profesora?"

"Nije", odgovori Harry. "Nije bio nijedan profesor."

"Ali morao je biti neki stvarno moćni čarobnjak kad je otjerao sve one dementore... Ako je patronus tako jarko sjao, zar ga nije os­vijetlio? Zar ga nisi vidio?..."

"Ma vidio sam ga", polako odgovori Harry. "Ali... možda mi se to pričinilo... nisam mogao jasno misliti... i odmah sam se nakon toga onesvijestio..."

"A tko misliš da je to bio?"

"Ja mislim..." Harry proguta slinu, jer je znao kako će čudno za-zvučati njegove riječi. "Ja mislim daje to bio moj tata."

Zime na Hermionu i opazi da su joj usta razjapljena. Zurila je u njega s mješavinom nevjerice i samilosti.

"Harry, tvoj je tata... ovaj... mrtav", tiho izusti ona.

"Znam", brže potvrdi Harry.

"Misliš da si vidio njegova duha?"

"Ne znam... ne... učinilo mi se daje od krvi i mesa..."

"Ali onda..."

"Možda mi se to samo pričinilo", nastavi Harry. "Ali... koliko sam mogao vidjeti... rekao bih daje to bio on... poznajem ga sa slika..."

Hermiona ga je još gledala kao da se boji daje šenuo pameću.

"Znam ja da to zvuči ludo", nastavi Harry bezbojnim glasom i okrene se da pogleda Kljunoslava, koji je zario kljun u zemlju zaci­jelo tražeći crve. Ali Harry zapravo nije gledao njega.

Razmišljao je o svom ocu i o njegova tri najstarija prijatelja... Luncu, Crvorepu, Tihotapu i Parošku... Jesu li sva četvorica noćas bili s njima? Crvorep se večeras pojavio, iako su svi već mislili daje mrtav... zar je zaista nemoguće da se pojavio i njegov otac? Je li mu se samo pričinilo da gaje vidio na drugoj obali jezera? Ona je prilika bila predaleko od njega da bije mogao jasno vidjeti... pa ipak je bio siguran, u jednom trenutku, prije nego što je izgubio svijest...

Krošnje iznad njih lagano su šumile na povjetarcu. Mjesec se po­javljivao i gubio između oblaka. Hermiona je sjedila okrenuta licem vrbi i čekala.

A onda, naposljetku, nakon više od sat vremena...

"Eno nas, vraćamo se!" šapne Hermiona.

Oboje skoče na noge. Kljunoslav digne glavu. Ugledaju Lupina, Rona i Pettigrevva kako se nespretno izvlače iz jame među korijeni­ma. Onda se pojavi Hermiona... zatim obeznanjeni Snape koji je je­zovito lebdio okomito u zraku. Potom se pojave Harry i Black. Svi skupa pođu prema dvorcu.

Harrvju je srce ubrzano zakucalo. Zirne na nebo. Onaj oblak gore samo što se nije odmaknuo i otkrio mjesec...

"Harry!" prošapće Hermiona kao da točno zna što on misli. "Moramo ovdje ostati na miru. Nitko nas ne smije vidjeti. I ništa ne možemo učiniti..."

"I jednostavno ćemo pustiti Pettigrevva da nam opet umakne?..." tiho će Harry.

"A kako misliš da bi našao štakora u mraku?" odbrusi mu Her­miona. "Ne možemo ništa učiniti! Vratili smo se da pomognemo Si­nusu, l ne smijemo ništa drugo poduzimati!"

"Dobro, u redu!"

Mjesec izroni ispod oblaka. Opaze kako su sićušne prilike u da­ljini zastale. A onda uslijedi komešanje...

"Eno, Lupina upravo hvata..." šapne Hermiona. "Preobra­žavaše..."

"Hermiona!" iznenada će Harry. "Moramo odavde!"

"Ne smijemo, koliko sam ti već puta rekla!..."

"Da se ne smijemo upletati! Ali Lupin će sad pobjeći u šumu i naletjeti ovdje na nas!"

Hermiona zine.

"Brže!" dahne ona i jurne da odveže Kljunoslava. "Brže! Kamo ćemo? Gdje ćemo se sakriti? Dementori samo što nisu stigli..."

"Natrag do Hagrida!" odgovori joj Harry. "Kod njega sad nema nikoga... idemo!"

Potrče što ih noge nose. Kljunoslav je kaskao za njima. Čuli su vukodlaka kako zavija negdje iza njih...

Ugledaju brvnaru. Harry se naglo zaustavi pred vratima i otvori ih širom, a Hermiona i Kljunoslav projure mimo njega. Harry uleti za njima i zakračuna vrata. Pas za lov na veprove Očnjak zalaje na sav glas.

"Pssst, Očnjače, to smo mi!" dobaci mu Hermiona i počeše ga iza uha ne bi li ga smirila. "Za dlaku smo izmakli!" reče Harrvju.

"Aha..."

Harry je gledao kroz prozor. Odavde je bilo mnogo teže vidjeti što se vani zbiva. Činilo se da je Kljunoslav presretan što je opet u Hagridovoj brvnari. Legao je uz vatru i zadovoljno sklopio krila spremajući se da zadrijema.

"Mislim, znaš, da bih morao opet van", polako će Harry. "Ne vidim odavde što se tamo zbiva... nećemo znati kad dođe vrijeme da krenemo..."

Hermiona nepovjerljivo digne pogled.

"Neću se ni u šta upletati", brže će Harry. "Ali, ako ne vidimo što se tamo zbiva, kako ćemo znati kada bude vrijeme da oslobodimo Siriusa?"

"Dobro... u redu, onda... ja ću te čekati ovdje s Kljunoslavom... ali pazi, Harry... tamo ti je vani vukodlak... i dementori..."

Harry izađe iz brvnare i obiđe je. Iz daljine je dopirao lavež. To je značilo da dementori opkoljavaju Siriusa... on i Hermiona potrčat će uskoro za nj im...

Harry baci pogled na jezero. Srce mu je u prsima bubnjalo. Us­koro će se pojaviti onaj koji im je poslao u pomoć patronusa.

Djelić sekunde stajao je neodlučan pred Hagridovim vratima. Nitko te ne smije vidjeti. Ali on i ne želi da ga tko vidi. On želi nešto sam vidjeti... mora nešto izvesti načistac...

Spazi dementore. Navirali su iz tame sa svih strana, klizili uz obalu jezera... Udaljavali su se od Harrvja, odlazili prema suprotnoj obali... neće im se približiti...

Harry potrči. Na umu mu je bio samo otac... Je li ono bio on... je li doista bio on... to mora saznati, mora to izvesti načistac...

Sve se više približavao jezeru, ali nigdje ni žive duše. Na suprot­noj obali vidio je kako svjetluca nešto srebrno... to su bili njegovi po­kušaji da prizove patronusa...

Uz samu vodu rastao je jedan grm. Harry se sakrije za nj i očaj­nički pogleda kroz lišće. Na suprotnoj obali odjednom se ugasi ono srebrno svjetlucanje. Obuzme ga jezovito uzbuđenje... sad će svakog časa...

"Hajde!" prošapće gledajući napeto oko sebe. "Gdje si? Dođi, tata!..."

Ali nitko ne dođe. Harry podigne glavu da pogleda dementore okupljene u krugu na drugoj strani jezera. Jedan je od njih skidao kukuljicu. Bilo je već vrijeme da se pojavi onaj spasilac... ali nitko nije dolazio da mu ovaj put pomogne...

A onda mu sine... i on shvati. Nije on onda vidio oca, nego sama sebe...

Iskoči iz grma i izvadi čarobni štapić.

"Expectopatronum!"prodere. se.

Iz vrha štapića ne sukne bezobličan oblak magle, nego blještava, zasljepljujuća, srebrnasta životinja. On priškilji ne bi li bolje vidio. Životinja je bila nalik na konja. Jurila je nečujno uzagrepce dalje od njega, po crnoj površini jezera. Vidio ju je kako obara glavu i nasrće na skupinu dementora... kako juri okolo-naokolo za onim crnim pri­likama na zemlji, a dementori padaju, razilaze se, povlače u tamu... i nestaju.

Patronus se okrene. Vraćao se laganim kasom prema Harrvju po mirnoj površini vode. Nije to bio konj, a nije bio ni jednorog. Bio je to jelen. Jarko je sjao, kao i mjesec na nebu... vraćao se k njemu...

Stao je na obali jezera. Papci mu nisu ostavljali tragove na mekoj zemlji. Zagleda se u Harrvja krupnim, srebrnim očima. Polako sag-ne glavu s rogovljem. I Harry shvati...

"Parožak", prošapće.

Ali, kad je pružio drhtave prste prema životinji, ona iščezne.

Harry je ostao stajati svejednako ispružene ruke. Tad mu srce poskoči jer začuje za sobom topot kopita i ugleda Hermionu kako juri prema njemu vukući za sobom Kljunoslava.

"Što si to učinio?" Ijutito ga upita. "Rekao si da ćeš samo pogle­dati što se zbiva!"

"Upravo sam svima nama spasio živote..." odgovori joj Harry. "Skloni se ovamo... za ovaj grm... da ti ispričam."

Hermiona je slušala što se netom dogodilo. Ponovo je razja-pila usta.

"A je li te tko vidio?"

"Jest, zar me ne slušaš? Ja sam vidio sebe, a mislio sam da je to moj tata! Sve je u redu!"

"Harry, jednostavno ne mogu u to povjerovati... da si ti čaroli­jom prizvao patronusa koji je rastjerao sve one dementore! To je već vrhunska magija..."

"Znao sam ja da ću to ovaj put dobro izvesti", reče Harry, "jer sam jednom to već učinio... Ima li ikakva smisla ovo što govorim?"

"Ne znam... Harry, pogledaj Snapea!"

Zajedno čučeći uz grm pogledaju na drugu obalu. Snape se osvi­jestio. Čarolijom je prizvao nosila i podizao na njih mlitave udove Harryja, Hermione i Blacka. Četvrta nosila, na kojima je zacijelo le­žao Ron, lebdjela su već uz njega. Zatim ih je, držeći čarobni štapić pred sobom, poveo sve prema dvorcu.

"Dobro, uskoro će biti vrijeme da krenemo", reče Hermiona na­petim glasom gledajući na sat. "Imamo oko četrdeset pet minuta vremena do trenutka kad će Dumbledore zaključati vrata bolničkog krila. Dotle moramo osloboditi Siriusa i vratiti se u našu bolničku sobu prije nego što tko primijeti da nas nema..."

Čekali su gledajući odraze oblaka u jezeru. Grm je pokraj njih šumio na povjetarcu. Kljunoslavu je bilo dosadno pa je opet čeprkao po travi tražeći crve.

"Misliš da su ga već zatvorili u onu sobu?" zapita Harry gledajući na sat. Pogleda dvorac i počne brojiti prozore desno od Zapadne kule.

"Pazi!" šapne Hermiona. "Tko je to? Netko se vraća iz dvorca." Harry je zurio u mrak. Čovjek je hitao prema jednom od izlaza. Za pojasom mu se nešto caklilo.

"Macnair!" reče Harry. "Krvnik! Odlazi po dementore! Vrijeme je, Hermiona..."

Hermiona položi ruke na leđa Kljunoslavu a Harry joj pomogne da ga zajaše. Zatim stavi nogu na nisku granu grma i popne se ispred nje. Prebaci Kljunoslavov povodac preko njegova vrata i zaveže ga za drugu stranu oglavnika kao uzde.

"Jesi li spremna?" upita on Hermionu. "Uhvati se dobro za mene..."

I podbode Kljunoslava petama.

Kljunoslav poleti ravno put mračnog neba. Harry mu koljenima pritisne slabine osjećajući kako hipogrif snažno maše velikim krili­ma. Hermiona je čvrsto obujmila Harrvja oko struka. Harrvju je čuo kako šapuće:

"Ma neću... ne sviđa mi se ovo... e, ovo mi se zbilja ne sviđa..."

Harry je tjerao Kljunoslava da leti dalje i sve više. Tiho su letjeli prema gornjim katovima dvorca... Harry je snažno povukao lijevu stranu konopca i Kljunoslav je skrenuo nalijevo. Harry je brojio pro­zore koji su promicali pored njih."

"Stop!" reče i povuče svom snagom konopac unazad.

Kljunoslav uspori let a onda ostane lebdjeti na mjestu, samo su se neprestance dizali i spuštali po metar-dva dok je hipogrif mlatio krilima na mjestu.

"Eno ga!" reče Harry, koji je opazio Siriusa dok su se polako di­zali uz njegov prozor. Kad su se opet spuštali, Harry ispruži ruku i snažno kucne njome po staklu.

Black digne pogled. Harry vidje kako je zinuo. Black skoči sa sto­lice i pokuša otvoriti prozor, ali je prozor bio zaključan.

"Maknite se od prozora!" vikne mu Hermiona i izvadi štapić držeći se i dalje lijevom rukom za Harrvjevu pelerinu.

"Alohomora!" Prozor se naglo otvori.

"Kako... kako?..." priupita ih Black slabašnim glasom buljeći u hipogrifa.

"Penjite se... nemamo puno vremena", reče mu Harry čvrsto dr­žeći rukama Kljunoslava s obje strane glatkog vrata. "Morate se iz­vući odavde... dolaze dementori. Macnair je otišao po njih."

Black se uhvati za obje strane prozorskog okvira i proturi glavu i ramena kroz prozor. Bila je sva sreća što je bio vrlo mršav. Učas je uspio prebaciti jednu nogu preko Kljunoslavovih leđa i zajahati hi-pogrifa iza Hermione.

"Bravo, Kljunoslave, a sad ravno uvis!" reče Harry cimajući ko­nopcem. "Idemo gore, na kulu... hajde!"

Hipogrif zamahne svojim snažnim krilima i oni opet polete rav­no uvis, do sama vrha Zapadne kule. Kljunoslav se spusti na kruni-šte, a Harry i Hermiona odmah siđu s njega.

"Siriuse, najbolje će biti da odmah krenete dalje", reče mu Harry zadihanim glasom. "Oni će tamo sad svaki čas ući u Flitwickovu sobu i otkriti da vas nema."

Kljunoslav je kopao pandžama po tlu mašući svojom usiljenom glavom.

"A što je s onim drugim dečkom? S Ronom?" upita ih Sirius na­petim glasom.

"I s njim će biti sve u redu... još nije došao k sebi, ali Madame Pomfrev kaže da će ga izliječiti. Brže... idemo dalje!"

Ali Black je još zurio u Harrvja.

"Kako da ti zahvalim..."

"Odlazite!"viknu uglas Harry i Hermiona.

Black se okrene u zraku na Kljunoslavu i pogleda u vedro nebo.

"Vidimo se uskoro!" reče im. "Ti si, Harry... zbilja pravi sin svog oca."

I podbode petama Kljunoslava u slabine. Harry i Hermiona od­skoče u stranu kad hipogrif ponovo zamahne svojim snažnim krili­ma... i poleti put neba... Dok je Harry gledao za njima, on i njegov ja­hač sve su se više i više smanjivali... zatim jedan oblak zastre opet mjesec... i oni nestadoše.

OPET SOVINSKA POSTA

"Harry!"

Hermiona gaje potezala za rukav zagledana u svoj sat.

"Imamo točno deset minuta vremena da se vratimo u bolničko krilo a da nas nitko ne vidi... prije nego što Dumbledore zaključa vrata naše sobe..."

"Dobro", odvrati Harry silom odvajajući pogled od neba. "Idemo!"

Šmugnu kroz vrata na kuli i pođu niz zavojite kamene stube. Kad su došli do njihova dna, začuju nečije glasove. Pripiju se uza zid i os­luhnu. Reklo bi se da su to glasovi Fudgea i Snapea. Žurno su prola­zili hodnikom podno zavojitih stuba.

"...samo se nadam da nam Dumbledore neće pomrsiti račune", govorio je Snape. "Hoće li poljubac odmah uslijediti?"

"Čim se Macnair vrati s dementorima. Cijela je ova afera s Bla-ckom vrlo neugodna, nemate pojma koliko se veselim što ću moći obavijestiti Dnevnog proroka da smo ga napokon uhvatili... vjerojat­no će novinari željeti da naprave s vama, Snape, intervju... a kad jed­nom mladi Potter opet dođe k sebi, nadam se da će točno ispričati Proroku kako ste mu spasili život..."

Harry stisne zube u svom zaklonu i načas opazi kako se Snape smijulji prolazeći s Fudgeom kroz hodnik. Napokon im zamru ko­raci. Harry i Hermiona čekali su još neko vrijeme dok se nisu uvjerili da su zaista otišli, a onda potrče u suprotnom smjeru. Najprije niz jedne stube pa niz druge, pa opet kroz jedan hodnik... a onda začuju pred sobom kvocav smijeh.

"Peeves!" promrsi Harry hvatajući Hermionu za zapešće. "Ide­mo ovamo!"

U posljednji čas ulete u praznu predavaonicu s lijeve strane. Či­nilo se da Peeves skakuće po hodniku neobično dobro raspoložen, kidajući se od smijeha.

"Uh, grozan je!" šapne Hermiona držeći prislonjeno uho navra­tima. "Kladila bih se da se veseli što će dementori dokrajčiti Siriu-sa..." Pogledavši na sat, doda: "Još tri minute, Harry!"

Pričekali su dok Peevesov zluradi smijeh nije zamro u daljini, a onda se išuljaju iz sobe i ponovo potrče glavom bez obzira.

"Hermiona... a što će biti... ako se ne vratimo u našu sobu... prije nego što Dumbledore zaključa vrata?" priupita Harry zadihanim glasom.

"Neću ni da mislim o tome!" proštenje Hermiona gledajući opet na sat. "Još jedna minuta!"

Došli su do hodnika koji je vodio do ulaza u bolničko krilo.

"Dobro je... čujem Dumbledoreov glas!" izusti Hermiona nape­tim glasom. "Idemo, Harry!"

Šuljali su se dalje hodnikom. Otvore se vrata i oni ugledaju Dumbledorea s leđa.

"Sad ću vas zaključati", začuju ga kako govori. "Pet minuta je do ponoći. Gospođice Granger, vjerojatno će tri okreta biti dovoljna. Sretno!"

Dumbledore izađe iz sobe, zatvori za sobom vrata i izvadi štapić da ih čarolijom zaključa. Harry i Hermiona, obuzeti panikom, potr­če. Dumbledore digne pogled, a ispod dugih, srebrnkastih brkova ocrta se širok osmijeh.

"No, dakle?" tiho ih upita.

"Uspjeli smo!" odgovori mu Harry bez daha. "Sirius je pobje­gao, na Kljunoslavu..."

Dumbledore ih zadovoljno pogleda.

"Bravo! Čini mi se..." pozorno osluhne neće li čuti kakav zvuk iz bolničkog krila. "Da, čini mi se da ste i vi pobjegli... sad ću vas opet zaključati..."

Harry i Hermiona šmugnu u svoju sobu. U njoj je samo Ron ne­pomično ležao u posljednjem krevetu. Kad brava škljocne za njima, Harry i Hermiona se odšuljaju do svojih kreveta. Hermiona je u hodu spremila opet svoj vremokret pod pelerinu. U idućem trenu dođe za njima iz svoje sobice Madame Pomfrev.

"Jesam li dobro čula da je gospodin ravnatelj upravo otišao? Mogu li sad opet preuzeti skrb za svoje pacijente?"

Bila je vrlo loše raspoložena. Harry i Hermiona smatrali su da će najbolje biti da mirno uzmu od nje čokolade. Madame Pomfrev sta­jala je uz njih da se uvjeri da će oboje pojesti svu čokoladu. Ali Harry ju je jedva gutao. I on i Hermiona pozorno su osluškivali, napetih ži­vaca... A onda, baš kad su od Madame Pomfrey uzeli i četvrti komad čokolade, začuju iz daljine, odnekud odozgo, bijesno urlanje...

"Što je to?" priupita uznemirena Madame Pomfrev.

Do njih su iz sve veće blizine dopirali ljutiti glasovi. Madame Pomfrev zagleda se u vrata.

"Pa, čujte... ovi će sve živo probuditi! Što oni zapravo misle?"

Harry je napeo uši ne bi li razumio što govore oni glasovi koji su se sve više približavali...

"Mora daje, Severuse, dezaparatirao, trebali smo ostaviti neko­ga s njim u sobi. Kad se ovo pročuje..."

"Nije on dezaparatirao!" zaurla Snape već odnekud izbliza. "U ovoj zgradi ne može nitko aparatirati ni dezaparatirati! Tu... je... svoje... prste... imao... Potter!"

"Severuse... budite razumni... Harry je zaključan..."

Tres!

Vrata bolničkog krila naglo se otvore.

U sobu stupe Fudge, Snape i Dumbledore. Jedino je Dumbledo-re izgledao miran. Štoviše, reklo bi se i da pomalo uživa u svemu tome. Fudge je izgledao srdit, a Snape je bio izvan sebe.

"Istinu na sunce, Potter!" rikne. "Što si to opet učinio?"

"Profesore Snape!" vrisne Madame Pomfrev. "Svladajte se, zaboga!"

"Pazite, Snape, budite razumni!" reče mu Fudge. "Ova su vrata dosad bila zaključana, i sami ste vidjeli..."

"Oni su mu pomogli da pobjegne, siguran sam!" urlao je dalje Snape upirući prstom u Harrvja i Hermionu. Lice mu bilo zgrčeno a iz usta mu prskala pljuvačka.

"Smirite se, čovječe!" okosi se Fudge na njega. "Govorite bes­mislice!"

"Ne znate vi Pottera!" zakriješti Snape. "To je njegovo maslo, sigu­ran sam da jest..."

"Dosta će biti, Severuse!" mirno će Dumbledore. "Razmislite malo o tome što tvrdite. Ova su vrata bila zaključana otkako sam ja otišao odavde prije desetak minuta. Madame Pomfrev, jesu li ovi učenici ustajali iz kreveta?"

"Ni govora!" odgovori Madame Pomfrev, sva nakostriješena. "Ja sam nakon vašeg odlaska stalno bila uz njih!"

"Eto vidite, Severuse!" mirno nastavi Dumbledore. "Zaista ne vidim razloga da ih ovdje još uznemirujemo, osim ako ne mislite da Harry i Hermiona mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme."

Snape je stajao na mjestu kipeći i prelazeći pogledom s Fudgea, koji je bio potpuno zgranut njegovim ponašanjem, na Dumbledo-rea, kojem su se ispod naočala krijesile oči. Snape se naglo okrene vijoreći pelerinom oko sebe i bijesno izjuri iz sobe.

"Čini mi se da je kolega zbilja neuravnotežen", reče Fudge gle­dajući za njim. "Ja bih, Dumbledore, na vašem mjestu malo pripazio na njega."

"Ma nije on neuravnotežen", mirno će Dumbledore, "nego je samo doživio veliko razočaranje."

"Nije samo on!" uzdahne Fudge. "Kakvu će sad prašinu dići Dnevni prorok! Stjerali smo već Blacka u škripac, ali nam je opet umakao! Sad još samo treba da procuri i vijest kako nam je i hipogrif pobjegao, pa ću postati opći predmet sprdnje! E pa... najbolje da odmah o svemu izvijestim Ministarstvo..."

"A dementori?" upita ga Dumbledore. "Nadam se da će napu­stiti školu?"

"Ma naravno, morat će otići!" odgovori Fudge rastreseno prola­zeći prstima kroz kosu. "Nikad ne bih ni u snu pomislio da bi oni mo­gli jednom nevinom dječaku dati poljubac... potpuno su se razula­rili... Ama, poslat ću ih još večeras natrag, u Azkaban. Možda bi ipak trebalo razmisliti o tome da na ulaze u školu postavimo zmajeve?..."

"To bi Hagridu bilo drago", reče Dumbledore i krišom se nasmi­ješi Harrvju i Hermioni. Kad su on i Fudge izašli iz sobe, Madame Pomfrev pohita do vrata i ponovo ih za njima zaključa. Zatim se vrati u svoju sobicu Ijutito gunđajući nešto za se.

S druge strane sobe dopre tiho stenjanje. To se Ron probudio. Vidjeli su ga kako sjeda u krevetu, tare glavu i gleda oko sebe.

"Što je... što se to dogodilo?" zavapi. "Harry? Zašto smo ovdje? Gdje je Sirius? Gdje je Lupin? Što se to zbiva?"

Harry i Hermiona se zgledaju.

"Objasni mu radije ti!" reče Harry trpajući u usta još malo čo­kolade.

Kad su sutradan o podne Harry, Ron i Hermiona napustili bolni­cu, zatekli su gotovo pust dvorac. Zbog silne vrućine i završenih ispi­ta, svi su iskoristili mogućnost da još jednom posjete Hogsmeade. Međutim, ni Ron ni Hermiona nisu bili raspoloženi da se pridruže ostalima, pa su s Harrvjem izašli da se prošetaju po dvorištu i još po­razgovaraju o noćašnjim neobičnim događajima. Usput su se pitali gdje li su sada Sirius i Kljunoslav. Sjedeći uz jezero i gledajući divov­sku lignju kako lijeno pruža krakove iznad vode, Harry se zagleda u suprotnu obalu i izgubi nit razgovora. Ondje je prijeko sinoć onaj jelen pojurio prema njemu.

Kad je nečija sjena pala na njih, oni dignu poglede i ugledaju pred sobom Hagrida mutnih očiju kako briše uznojeno čelo rupči­ćem veličine stolnjaka i zadovoljno ih gleda.

"Znam da ne bi smio biti sretan poslije onog što se noćas desilo", reče. "Mislim na ono kako je Black opet pobjego i sve ostalo, al znate šta?"

"Što?" priupitaju ga oni gledajući ga tobože radoznalo. "Kljunac! I on je pobjego! Na slobodi je. Svu sam noć slavio!"

"Pa, to je divno!" reče Hermiona i prijekorno pogleda Rona, jer joj se učinilo da će se on nasmijati.

"Aha... valjda ga ipak nisam dobro zavezo", nastavi Hagrid bla­ženo gledajući oko sebe. "Jutros sam, znate, bio još malo zabrinut... bojo sam se da se u šumi nije možda sreo s profesorom Lupinom, al Lupin kaže da noćas nije nikog ugrizo..."

"Što?" brzo ga priupita Harry.

"Ti bokca, pa zar niste to još čuli?" upita ih Hagrid s nešto blje­đim smiješkom na licu. I nastavi tiše, iako nije bilo nikog u blizini. "Pa, ovaj... Snape je to jutros reko svim Sh/therinima... mislio sam da sad već svi znaju... Profesor Lupin je, znate, vukodlak. I noćas je bio u šumi, na slobodi. Sad se, naravski, sprema da otputuje."

"Sprema se da otputuje?" zabrinuto će Harry. "A zašto?"

"Zašto odlazi, misliš?" priupita ga Hagrid čudeći se takvu pita­nju. "Pa, dao je rano jutros otkaz. Kaže da ne smije riskirat da se to opet desi."

Harry se osovi na noge.

"Idem ja k njemu", reče Ronu i Hermioni.

"Ali, ako je dao otkaz..."

"... onda se valjda tu više ništa ne može..."

"Baš me briga! Ipak ga želim vidjeti. Vraćam se opet ovamo."

Vrata Lupinove sobe bila su otvorena. Već se bio gotovo spaki­rao. Uz spremnik vode za gruvalice stajao je njegov stari, oguljeni kovčeg, otvoren i gotovo pun. Lupin je bio sagnut nad nečim na pi­saćem stolu i digao je glavu tek kad je Harry pokucao na vrata.

"Vidio sam te da dolaziš", reče mu Lupin smješkajući se i poka­zujući na pergament koji je upravo proučavao. Bila je to Mapa za haranje.

"Maloprije sam sreo Hagrida", reče mu Harry. "Rekao mije da ste dali otkaz. To neće biti ipak istina?"

"Na žalost, jest", odgovori mu Lupin, pa počne otvarati ladice pisaćeg stola i vaditi iz njih stvari.

"A zašto?" upita ga Harry. "U Ministarstvu magije ne vjeruju ipak da ste vi pomagali Siriusu?"

Lupin priđe vratima i zatvori ih za Harrvjem.

"Ne vjeruju, profesor Dumbledore uspio je uvjeriti Fudgea da sam vam ja svima nastojao spasiti živote." Uzdahne. "To je bila Se-verusova posljednja slamka. Mislim da ga je jako pogodila činjenica da mu je izmakao Merlinov velered. Zato je... ovaj... slučajno izla­nuo jutros za doručkom da sam ja vukodlak."

"Pa, ne odlazite valjda samo zbog toga?" reče Harry.

Lupin se kiselo osmjehne.

"Sutra će u ovo doba, Harry, početi stizati sove od roditelja koji neće htjeti da im vukodlak uči djecu. A nakon onoga sinoć mogu ih i razumjeti. Mogao sam ugristi nekoga od vas... ta se mogućnost ne smije ponoviti."

"Vi ste najbolji predavač Obrane od mračnih sila kojeg smo ikad imali!" ustvrdi Harry. "Nemojte odlaziti!"

Lupin samo šutke odmahne glavom i nastavi prazniti ladice. Za­tim, dok je Harry razmišljao kojim bi se argumentima mogao još poslužiti da ga nagovori da ostane, Lupin mu reče:

"Jutros mije ravnatelj rekao da si ti, Harry, noćas spasio više ži­vota. Ako sam na išta ponosan, onda sam na to koliko si ovdje na­učio. Pričaj mi o tom svom patronusu!"

"Otkud vi to znate?" rastreseno ga priupita Harry.

"A što bi drugo moglo otjerati dementore?"

Harry ispriča Lupinu sve što se dogodilo. Kad je završio, Lupin se opet nasmiješi.

"Da, tvoj se otac uvijek pretvarao u jelena", reče mu. "Točno si to pogodio... Zato smo ga i zvali Parožak."

Lupin ubaci dvije-tri posljednje knjige u kovčeg, zatvori ladice pisaćeg stola, okrene se i pogleda Harrvja.

"Evo, izvoli... ovo sam sinoć donio iz Vrištave daščare", reče vra­ćajući Harrvju čarobni plašt nevidljivosti. "I..." nakon kraćeg skanji-vanja pruži mu i Mapu za haranje. "Više ti nisam profesor pa ne os­jećam grižnju savjesti što ti i ovo vraćam. Ja od toga ionako ne bih imao više nikakve koristi, a rekao bih da će tebi, Ronu i Hermioni to još možda dobro doći."

Harry uzme mapu i osmjehne se.

"Rekli ste mi svojedobno da bi me Lunac, Crvorep, Tihotap i Parožak možda rado izmamili iz škole... rekli ste da bi to njima bilo zabavno?"

"To je istina", reče Lupin saginjući se da zatvori kovčeg. "Ja se nimalo ne ustručavam kazati da bi James bio silno razočaran da mu sin nije otkrio ni jedan od onih tajnih podzemnih hodnika koji vode iz dvorca."

Netko pokuca na vrata. Harry brže-bolje strpa Mapu za haranje i plašt nevidljivosti u džepove.

Bijaše to profesor Dumbledore. Nije se iznenadio kad je ugle­dao Harrvja.

"Kočija vas, Remuse, čeka pred ulazom", priopći mu.

"Hvala vam, gospodine ravnatelju."

Lupin dohvati svoj stari kovčeg i prazni spremnik za vodu.

"E pa, do viđenja, Harry", reče mu smiješeći se. "Bilo mije pravo zadovoljstvo da ti budem profesor. Siguran sam da ćemo se opet

jednom sresti. Gospodine ravnatelju, ne morate me pratiti do izlaza, mogu ja i sam..."

Harry je imao dojam da se Lupin želi što prije rastati s njima.

"E pa, zbogom, onda, Remuse", reče mu Dumbledore stalože­nim glasom. Lupin promijeni položaj spremnika za vodu u ruci da bi se mogao rukovati s Dumbledoreom. Zatim po posljednji put klim­ne glavom Harrvju i načas se osmjehne, te izađe iz sobe.

Harry sjedne na Lupinovu stolicu i nujno se zagleda u pod. Čuo je kako se vrata zatvaraju i digao pogled. Dumbledore je još bio u sobi.

"Zašto si, Harry, tako neveseo?" tiho ga priupita. "Nakon svega onog sinoć, morao bi biti ponosan."

"Što to vrijedi kad nam je Pettigrew umakao", ojađeno će Harry.

"Misliš da to baš ništa ne vrijedi?" tiho će opet Dumbledore. "I te kako vrijedi, Harry. Pomogao si nam da otkrijemo istinu. Spasio si nevina čovjeka od užasne sudbine."

Užasne. Nešto se u Harrvjevu pamćenju probudi. Veći i užasniji nego ikad prije... pretkazanje profesorice Trelawney!

"Profesore Dumbledore... jučer, kad sam polagao ispit iz Prori­canja sudbine, profesorica Trelawney bila je jako... jako čudna."

"Ma nemoj?" reče Dumbledore. "Misliš, ovaj... daje bila još čud­nija nego inače?"

"Da... glas joj je postao neobično dubok i zakolutala je očima i rekla... rekla je da će se Voldemortov sluga vratiti Voldemortu još prije ponoći... i rekla je da će mu taj sluga pomoći da ponovo zado­bije vlast." Harry se zagleda u Dumbledorea. "A onda je opet po­stala, recimo, normalna i nije se više sjećala ničega što je rekla. Znači li to... da je to bilo pravo pretkazanje?"

Reklo bi se da su Harrvjeve riječi ostavile stanovit dojam na Dumbledorea.

"Pa, znaš, Harry, da je to možda i istina", zamišljeno mu odgo­vori. "Tko bi to rekao? To bi značilo da su joj se dosad omakla već dva prava pretkazanja. Morao bih joj ponuditi povišicu..."

"Ali..." Harry ga zaprepašteno pogleda. Kako Dumbledore to prima tako mirno? "Ali... ja sam spriječio Siriusa i profesora Lupina da ubiju Pettigrewa! Znači da ću ja biti kriv ako se Voldemort vrati!"

"Ne znači", tiho otpovrne Dumbledore. "Zar nisi, Harry, ništa naučio iz iskustva s vremokretom? Posljedice naših postupaka uvi­jek su tako komplicirane i tako raznovrsne da je doista vrlo teško proricati budućnost... Živi je dokaz za to upravo profesorica Tre-lawney, Bog bio s njom! Ti si učinio doista plemenito djelo kad si Pettigrevvu spasio život."

"Ali, ako on pomogne Voldemortu da ponovo zadobije vlast?..."

"Pettigrew duguje tebi život. Ti si Voldemortu poslao izaslanika koji je tvoj dužnik. Kad jedan čarobnjak spasi život drugome, medu njima nastaje stanovita spona... a ja bih grdno pogriješio kad bi Vol-demort stvarno htio imati slugu koji je dužnik Harrvja Pottera."

"Ali ja ne želim nikakvom sponom biti vezan za Pettigrewa!" reče mu Harry. "On je izdao moje roditelje."

"To ti je, Harry, najdublja magija, i najnedokučivija. Ali vjeruj mi... da će možda doći vrijeme kad će ti biti i te kako drago što si Pet­tigrevvu spasio život."

Harry nije mogao zamisliti da će ikad doći takvo vrijeme, a Dum­bledore se držao kao da zna što Harry misli.

"Ja sam tvog oca, Harry, dobro poznavao, i u Hogwartsu i po­slije", izusti blagim glasom. "Siguran sam da bi i on Pettigrevvu spa­sio život."

Harry ga opet pogleda. Dumbledore mu se neće narugati... može mu slobodno reći...

"Sinoć sam ja... pomislio da je moj tata prizvao patronusa. Mi­slim, kad sam vidio sebe na drugoj strani jezera... pomislio sam da ja to vidim njega..."

"Nije čudo što si pogriješio", tiho izusti Dumbledore. "Vjerojat­no ti je već dosadilo slušati koliko si sličan ocu, ali je činjenica da si mu neobično sličan. Osim u očima... ti imaš majčine oči."

Harry zavrti glavom.

"Bilo je glupo od mene što sam pomislio daje to on", promrmlja. "Mislim, znao sam ipak daje on mrtav."

"Zar misliš da nas pokojnici koje smo voljeli ikad stvarno napu­ste? Zar misliš da ih se u teškim trenucima ne prisjećamo bolje nego ikad? Tvoj otac, Harry, živi u tebi, i najjasnije ti se pokazuje kad ti je najpotrebniji. Kako bi ti inače prizvao točno tog patronusa? Parožak je noćas opet stupio u tvoj život."

Harryju je trebalo nešto vremena da shvati što mu je Dumble-dore rekao.

"Sirius mi je noćas ispričao kako su oni postali animagusi", na­stavi Dumbledore smiješeći se. "Izvanredno dostignuće... već i zato što su to uspjeli zatajiti preda mnom. A onda sam se sjetio najneo-bičnijeg oblika koji je tvoj patronus poprimio kad se okomio na Mal-foya za vaše metlobojske utakmice s Ravenclawima. Prema tome, Harry, ti si noćas stvarno vidio svog oca... našao si ga u samom sebi."

I Dumbledore izađe iz sobe prepuštajući Harrvja vrlo zbrkanim mislima.

Nitko u Hogwartsu nije znao što se uistinu dogodilo one noći kad su nestali Sirius, Kljunoslav i Pettigrew, osim Harrvja, Rona, Hermione i profesora Dumbledorea. Kako se bližio kraj školske go­dine, Harry je čuo kojekakve verzije o tome što se zapravo dogodilo, ali nijedna od njih nije bila ni blizu istine.

Malfoy je bio bijesan zbog Kljunoslava. Bio je uvjeren daje Ha-grid smislio neki način da prebaci hipogrifa na neko sigurno mjesto, i činilo se daje duboko ojađen što je njega i njegova oca nadmudrio jedan običan lovočuvar. Međutim, Percy Weasley je štošta znao o tome kako je Sirius pobjegao...

"Ako se uspijem zaposliti u Ministarstvu, iznijet ću masu prijed­loga za striktno poštivanje zakona magije!" rekao je jedinoj osobi koja gaje htjela slušati - svojoj djevojci Penelopi.

Premda je vrijeme bilo prekrasno, premda je atmosfera bila doi­sta vedra i premda je znao da su uspjeli izvesti nešto gotovo nemo­guće kad su Siriusu omogućili bijeg na slobodu, Harry nije nikad do­čekao kraj školske godine tako neveseo kao ovaj put.

Ali on nipošto nije bio jedini koji je žalio što je profesor Lupin napustio školu. Svi učenici koji su s Harryjem slušali predavanja iz Obrane od mračnih sila, bili su žalosni što je on dao otkaz.

"Baš me zanima koga će nam uvaliti iduće godine!" reče Seamus Finnigan neveselim glasom.

"Možda vampira?" nabaci Dean Thomas glasom punim nade.

Ali nije samo odlazak profesora Lupina tištao Harrvja. Nije mo­gao a da ne razmišlja o proročanstvu profesorice Trelawney. Nepre­stance se pitao gdje li je sada Pettigrew, je li već našao utočište kod Voldemorta. Najviše je Harrvja ipak mučio skorašnji povratak k

Durslevjevima. Valjda pola sata, divnih pola sata, vjerovao je da će ubuduće živjeti kod Siriusa... najboljeg prijatelja, svojih roditelja... bilo bi to najbolje rješenje, izuzev povratka sama oca. I premda je bilo svakako dobro što nema nikakvih vijesti o Siriusu, jer je to zna­čilo da se uspio dobro sakriti, Harry nije mogao a da se ne osjeća nesretan kad bi pomislio kakav je dom mogao imati, i kako sad od toga više ne može biti ništa.

Rezultate ispita saznali su na posljednji dan školske godine. Harry, Ron i Hermiona uspješno su položili sve ispite. Harry se ču­dom čudio kako je dobio pozitivnu ocjenu iz Čudotvornih napitaka. Vjerojatno je bila sasvim opravdana njegova pretpostavka da se Dumbledore zauzeo kod Snapea da ga ne sruši iz svog predmeta. Harrvja je ozbiljno zabrinulo Snapeovo držanje prema njemu u po­sljednjih tjedan dana. Prije toga nije vjerovao da bi Snapeova mrž­nja na njega mogla još porasti, ali sad je uvidio da je porasla. Kad god bi Snape pogledao Harrvja, jedan mišić u kutu njegovih tankih usana neugodno bi zatitrao i Snape je neprestano kršio prste, kao da ga muči želja da ščepa njima Harrvja za vrat.

Percy je osvojio najviše zvanje koje se može steći u Hogwartsu. Fredu i Georgeu nekako je pošlo za rukom da polože nekoliko ČAS--ova. Grvffindorski je dom, ponajviše zahvaljujući spektakularnom uspjehu u metlobojskom prvenstvu, osvojio treću godinu za redom Međudomski pokal. To znači daje pir na kraju školske godine odr­žan usred dekoracija u skrletnim i zlatnim bojama, i daje grvffindor-ski stol bio najbučniji od sviju, jer su svi zdušno slavili. Čak je i Harry uspio zaboraviti sutrašnji povratak k Durslevjevima dok je s ostali­ma jeo, pio, razgovarao i smijao se.

Kad je sutradan ujutro Hogwarts-ekspres krenuo s postaje, Her­miona je priopćila Harrvju i Ronu nekoliko neočekivanih novosti.

"Jutros sam, još prije doručka, otišla do profesorice McGona-gall, jer sam odlučila odustati od Bezjačkih studija."

"Ali položila si taj ispit sa tristo i dvadeset posto!" uzvikne Ron.

"Znam," uzdahne Hermiona, "ali ne bih mogla izdržati još jednu ovakvu godinu. Onaj me vremokret izluđivao. Bez Bezjačkih studija i Proricanja sudbine, imat ću opet normalan raspored sati."

"Još uvijek ne mogu vjerovati da nam nisi ništa rekla", progunđa Ron. "Ipak smo ti mi nekakvi prijatelji?"

"Obećala sam da nikome neću ništa reći", oštro odvrati Hermio-na i pogleda Harrvja, koji je gledao kako Hogwarts nestaje iza plani­na. Tek će ga za puna dva mjeseca ponovo vidjeti...

"Glavu gore, Harry!" tužno će Hermiona.

"Sve je u redu sa mnom", brzo reče Harry. "Samo mislim na ferije."

"Aha, i ja mislim na njih", prisnaži Ron. "Harry, moraš doći k nama. Ja ću porazgovarati o tome s mamom i tatom, pa ću ti se onda javiti. Sad već znam feletonirati..."

"Telefonirati, Rone", ispravi ga Hermiona. "Ti bi stvarno morao dogodine upisati Bezjačke studije..."

Ron prijeđe preko tih njenih riječi.

"Ovog se ljeta igra svjetsko prvenstvo u metloboju! Kako bi bilo da odemo tamo? Dođi k nama pa da idemo zajedno! Moj tata obič­no može nabaviti karte u Ministarstvu."

Ovaj je prijedlog znatno popravio Harrvjevo raspoloženje.

"Aha... Kladio bih se da će me Durslevjevi vrlo rado pustiti... po­gotovo poslije onoga što sam napravio teti Margi..."

Mnogo raspoloženiji nego do tada, Harry je odigrao s Ronom i Hermionom nekoliko partija eksplozivnog puc-puca, a kad je došla vještica s osvježenjima na kolicima, kupio je od nje obilat obrok, samo što ni u čemu nije smjelo biti čokolade.

Međutim, tek se kasno popodne dogodilo nešto što gaje uistinu obradovalo.

"Harry", reče mu iznenada Hermiona gledajući mu preko rame­na. "Što to leti vani kraj prozora?"

Harry se okrene da pogleda. Nešto vrlo sitno i sivo neprestance se pojavljivalo i nestajalo uz njihov prozor. Ustane da bolje pogleda i vidje da je to mala sova koja nosi pismo preveliko za nju. Sova je zapravo bila toliko malena da se neprestance prevrtala u zraku, no­šena amo-tamo strujom zraka koju je stvarao vlak. Harry brže otvori prozor, ispruži ruku i uhvati sovu. Imao je dojam kao da u šaci drži paperjastu zvrčku. Pomno unese sovu u odjeljak. Sova ispusti iz klju­na pismo na Harrvjevo sjedalo i počne lepršati po odjeljku, očito vrlo zadovoljna što je obavila svoj zadatak. Hedviga dostojanstveno i nezadovoljno zaklepeće kljunom. Krivonja se uspravi na svom sje­dalu prateći sovu pogledom svojih krupnih, žutih očiju. Kad to pri­mijeti, Ron ukloni sovu na sigurnu udaljenost od mačka.

Harry uzme pismo koje je bilo adresirano na njega. Raspara ku­vertu i uzvikne: "OdSiriusaje!" "Što?" uzbuđeno će Ron i Hermiona. "Pročitaj nam ga naglas!"

Dragi Harry!

Nadam se da ćeš ovo pismo dobiti prije nego što stigneš k tetki i tetku. Ne znam jesu li oni navikli da im sove donose poštu.

Kljunoslav i ja smo se dobro sakrili. Neću ti odati gdje, za slučaj da ovo pismo padne u krive ruke. Nisam baš siguran daje ova sova osobito pouzdana, ali nisam uspio bolju naći, a čini se da je ona jedva dočekala da dobije ovakav zadatak.

Pretpostavljam da me dementori još traže, ali me ovdje neće pro­naći. Uskoro ću dopustiti da me i neki bezjaci vide, daleko od Hog-wartsa, kako bi se mogle ukinuti mjere opreza u dvorcu.

Ima još nešto što ti nisam dospio reći za onog našeg kratkog su­sreta. Ja sam ti poslao Vatrenu munju...

"Aha!" slavodobitno uzvikne Hermiona. "Eto vidite! Jesam li vam jarekla da ju je on poslao!"

"Jest, ali je nije ukleo, zar ne?" odvrati Ron. "Joj!" Mala ga je sova, koja je blaženo hukala u njegovoj šaci, odjed­nom kljucnula po prstu izražavajući zacijelo na taj način svoju na­klonost.

Krivonja je umjesto mene odnio narudžbu u sovinsku poštu. Poslužio sam se tvojim imenom, ali sam im napisao da uzmu zlato iz Gringottsova sefa broj sedamsto jedanaest – što je moj sef. Molim te da to shvatiš kao dar od krsnog kuma za svoj trinaesti rođendan.

Ujedno bih ti se htio ispričati što sam te vjerojatno ozbiljno upla­šio one noći kad si pobjegao iz kuće svoga tetka. Ja sam se samo nadao da ću te načas vidjeti prije nego što krenem na sjever, ali mi se čini da sam te uplašio svojom pojavom.

Prilazem ti u pismu još nešto što mislim da će ti uljepšati boravak u Hogwartsu iduće školske godine.

Ako me budeš trebao, javi mi se. Tvoja će me sova već naći. Uskoro ću ti se opet javiti.

Sirius

Harry znatiželjno zaviri opet u kuvertu. U njoj je bio još jedan komadić pergamenta. Na brzinu pročita što na njemu piše i iznena­da osjeti takvu toplinu i užitak kao daje nadušak popio bocu vrućeg pivoslaca.

"Ja, Sirius Black, krsni kum Hanjja Pottera, ovime mu dajem odobrenje da vikendom posjećuje Hogsmeade."

"Ovo će za Dumbledorea biti dovoljno!" zadovoljno će Harry i još jednom baci pogled na Siriusovo pismo. "Čekajte, još je nešto nadopisao..."

P. S. Pomislio sam da bi možda tvoj prijatelj Ron htio zadržati ovu sovu pa mu je u tom slučaju poklanjam, jer sam ipak ja kriv što je on ostao bez štakora.

Ron iskolači oči. Patuljasta je sova svejednako uzbuđeno hukala.

"Da je zadržim?" izusti nesigurnim glasom i načas dobro pro­motri sovu, a onda je, na veliko čudo Harrvja i Hermione, pruži Krivonji daje pomiriše.

"Što misliš?" upita Ron mačka. "Je li ovo prava sova?"

Krivonja zadovoljno zaprede.

"Menije ovo dovoljno", zadovoljno će Ron. "Odsad je ona moja!"

Harry je prečitavao pismo od Siriusa sve do kraja puta, do dolas­ka na kolodvor King's Cross. Još gaje čvrsto držao u ruci i kad su on, Ron i Hermiona prošli kroz pregradu na peronu broj devet i tri če­tvrt. Harry je odmah spazio tetka Vernona. Stajao je prilično daleko od bračnog para Weasley i sumnjičavo ih motrio, a kad je gospođa Weasley pozdravila Harrvja i zagrlila ga, reklo bi se da su time bile potvrđene njegove najgore sumnje o njima.

"Javit ću ti za svjetsko prvenstvo!" dovikne Ron za Harrvjem kad se ovaj već oprostio s njim i Hermionom, te okrenuo kolica sa svojim kovčegom i Hedviginom krletkom prema tetku Vernonu, koji ga pozdravi na uobičajeni način.

"Što ti je to?" zareži buljeći u kuvertu koju je Harry još grčevito držao u ruci. "Ako je to opet neki formular koji bih ja morao potpi­sati, onda ga možeš slobodno..."

"Nije!" veselo mu odgovori Harry. "To je pismo koje sam dobio od svoga krsnog kuma."

"Krsnog kuma?" procijedi tetak Vernon. "Pa, ti nemaš krsnog kuma!"

"Imam, imam!" vedro će Harry. "Bio je to najbolji prijatelj mo­jih mame i tate. Osuđen je zbog ubojstava, ali je pobjegao iz čarob-njačkog zatvora i sad je u bijegu. Ipak želi ostati u vezi sa mnom... znati kako mije... i jesam li zadovoljan..."

Osmjehujući se širokim osmjehom zgroženom licu tetka Verno-na, Harry pođe prema izlazu s kolodvora. Hedviga se drndala pred njim u krletki, a njemu se činilo da će mu ovogodišnje ljeto biti ipak mnogo ugodnije od lanjskoga.

Pa duboko uzdahne i pogleda opet Harrvja.

"Došao sam, Harry, ovamo po neugodnu poslu. Odbor za ukla­njanje opasnih stvorenja zatražio je službena svjedoka pogubljiva-nja jednog bijesnog hipogrifa. A budući da sam ionako morao skok­nuti u Hogvvarts da provjerim kako stoje stvari s Blackom, zamolili su me da i to usput obavim."

"Znači li to daje već održana rasprava o žalbi?" upadne mu u ri­ječ Ron prilazeći im.

"Nije, nije, održat će se danas popodne", odgovori Fudge znati­željno gledajući Rona.

"Onda možda i nećete morati prisustvovati pogubljenju!" hra­bro će Ron. "Možda će hipogrif biti pomilovan?"

Prije nego što mu je Fudge dospio odgovoriti, iz dvorca iza njega izađu dva čarobnjaka. Jedan je od njih bio toliko star te se činilo da kopni pred njihovim očima, a drugi je bio visok i stasit, sa crnim br­čićima. Harry shvati da su to predstavnici Odbora za uklanjanje opasnih stvorenja, jer onaj stariji baci pogled na Hagridovu brvnaru i reče slabašnim glasom:

"E, bogme sam ja već malo prestar za ove stvari... već je dva sata, je li, Fudge?"

Čovjek sa crnim brčićima pipao je nešto na svom pojasu. Harry ga pogleda i vidje da širokim palcem prelazi po oštrici sjajne sjekire. Ron zausti da opet nešto kaže, ali ga Hermiona mune pod rebra i mahne glavom prema predvorju.

"Zašto me nisi pustila da govorim?" Ijutito će Ron kad su ušli u Veliku dvoranu da objeduju. "Jesi li ih vidjela? Već su i sjekiru pri­premili! Kakva je to pravda?"

"Rone, tata ti radi u Ministarstvu. Ne možeš ipak govoriti takve stvari pred njegovim šefom!" reče mu Hermiona, iako je i ona bila uzrujana. "Samo ako Hagrid ovaj put ne izgubi živce, i ako iznese obranu kako treba, neće moći ipak smaknuti Kljunoslava..."

Ali Harry je znao da ni sama Hermiona ne vjeruje svojim riječi­ma. Za vrijeme objeda, učenici su oko njih uzbuđeno razgovarali očekujući kraj ispita tog popodneva, ali Harry, Ron i Hermiona bili su toliko zabrinuti za Hagrida i Kljunoslava da se nisu pridružili nji­hovim razgovorima.

Posljednji ispit Harrvja i Rona bio je iz Proricanja sudbine, a Hermionin iz Bezjačkih studija. Zajedno su pošli uz mramorne stu­be. Hermiona se na prvom katu odvojila od njih, a Harry i Ron na­stavili su se penjati do sedmog kata, gdje su mnoge njihove kolege već sjedile na zavojitim stubama, što su vodile do predavaonice pro­fesorice Trelawney, preslišavajući se još u posljednjim trenucima pred ispit.

"Ispituje nas samo pojedinačno", izvijesti ih Neville kad su sjeli do njega. On je držao knjigu Odmagljivanje budućnosti na koljenima otvorenu na stranicama posvećenim gatanju iz kristalne kugle. "Je li tko od vas ikad išta vidio u kristalnoj kugli?" upita ih zabrinuto.

"Jok!" nehajno odgovori Ron. Neprestance je gledao na sat. Harry je znao da broji minute do početka rasprave o žalbi.

Red učenika pred predavaonicom vrlo se sporo smanjivao. Kad god bi se koji učenik vratio niz srebrne ljestve, svi su ga napeto zapit­kivali:

"Što te je pitala? Jesi li prošao?"

Ali nitko od njih nije im htio ništa odgovoriti.

"Rekla mi je da joj je kristalna kugla kazala da ću, ako vam išta kažem, doživjeti užasnu nesreću!" procvili Neville kad se spustio niz ljestve i došao do odmorišta na kojem su Harry i Ron čekali da dođu na red.

"To joj je bilo najlakše reći", puhne Ron na nos. "Znaš da već i ja pomalo uviđam da je Hermiona imala pravo", nastavi upirući pal­cem u vrata na stropu. "To je stvarno prava fulirantica."

"Aha", potvrdi Harry gledajući na sat. Bilo je točno dva sata. "Kad bi se bar malo požurila..."

Parvati je sišla niz ljestve sva razdragana.

"Rekla mi je da imam sve preduvjete da budem prava vidovnja-kinja", obavijesti ona Harryja i Rona. "Vidjela sam zbilja svašta... e pa, sretno vam bilo!"

I pohrli niza zavojite stube do Lavender.

"Ronald Weasley", dopre odozgo poznati, mutni glas. Harry je bio posljednji učenik koji je čekao da dođe na red. Sjeo je na pod i naslonio se leđima na zid osluškujući muhu kako zuji na prozoru obasjanom suncem. U mislima je bio dolje, s Hagridom.

Napokon, nakon dvadesetak minuta, na Ijestvama su se ponovo pojavila Ronova velika stopala.

"Kako je bilo?" upita ga Harry ustajući.

"Ma gluposti!" odgovori Ron. "Nisam ništa vidio pa sam koješta izmislio. Ipak, mislim da mi nije povjerovala..."

"Vidimo se u društvenoj prostoriji", šapne Harrv kad do njih do­pre glas profesorice Trelawney:

"Harrv Potter!"

U predavaonici je bilo vruće nego ikad. Zastori su bili navučeni i vatra je gorjela, a od uobičajenog otužnog mirisa Harry zakašlje probijajući se kroz nagurane stolice i stoliće do mjesta na kojem je sjedila i čekala ga profesorica Trelawney pred velikom kristalnom kuglom.

"Dobar vam dan, dragoviću", reče mu blagim glasom. "Molim vas da budete tako dobri pa da pogledate u ovu kuglu... ne morate se žuriti... a onda ćete mi lijepo reći što ste vidjeli..."

Harry se sagne nad kristalnu kuglu i netremice se zagleda u nju želeći od sveg srca vidjeti nešto više od uskovitlane bijele magle.

"No, onda?" obzirno ga priupita profesorica Trelawney. "Što vidite?"

Shrvala gaje vrućina a nos mu škakljao mirišljavi dim što je dopi­rao iz vatre sa strane. Sjeti se što mu je Ron maloprije rekao, pa od­luči da se ugleda na nj.

"Pa, ovaj..." izusti Harry, "vidim nekakvu tamnu priliku... hm..."

"A na što ta prilika nalikuje?" upita ga profesorica Trelawney šaptom. "Razmislite malo..."

Harry pusti na volju mislima koje ga odvedu do Kljunoslava.

"Na hipogrifa", odlučno odgovori.

"Stvarno?" šapne profesorica Trelawney i žustro zapiše nešto na pergament u svom krilu. "Dečko dragi, lako je moguće da vidite ishod okapanja sirotog Hagrida s Ministarstvom magije! Pogledajte malo bolje... što vam se čini... ima li taj hipogrif glavu?"

"Ima!" odgovori Harry čvrstim glasom.

"Jeste li sigurni?" pitala ga je dalje profesorica Trelawney. "Je­ste li sigurni, dragoviću? Ne vidite li ga možda kako se previja na zemlji, a jedna tamna spodoba iza njega diže sjekiru?"

"Ne!" odgovori Harry osjećajući se pomalo mučno.

"Nema krvi? Da možda Hagrid ne plače?"

"Ne!" opet će Harry priželjkujući da što prije izađe iz ove prosto­rije i iz ove vrućine. "Sasvim dobro izgleda... leti..."

Profesorica Trelawney uzdahne.

"E pa, dragoviću, najbolje će biti da tu stanemo... ja sam malo ra­zočarana... ali uvjerena sam da ste učinili sve što ste mogli."

Harry odahne i ustane, dohvati svoju torbu i okrene se da pođe, ali tada za sobom začuje glasan i oštar glas:

"To će se večeras dogoditi."

Harry se okrene na peti. Profesorica Trelawney ukočila se u na­slonjaču, odsutna pogleda i ovješenih usta.

"M-molim?" promuca Harry.

Ali činilo se da ga profesorica Trelawney ne čuje. Počela je ko­lutati očima. Harrvja uhvati panika. Izgledala je kao da će dobiti na­padaj. Krzmao je i pomislio da trkne do bolničkog krila... a onda profesorica Trelawney ponovo progovori istim onim oštrim glasom, sasvim različitim od njena normalnog glasa:

"Gospodar tame leži sam i bez prijatelja, napušten od svojih sljed­benika. Sluga mu je bio u lancima u ovih posljednjih dvanaest godina. Večeras, prije ponoći, sluga će se osloboditi i krenuti da se pridruži go­spodaru. Gospodar tame će se, uz pomoć svoga sluge, opet uzdići i biti veći i strasniji nego ikad. Večeras... prije ponoći... sluga će... krenuti... da se pridruži... svom gospodaru."

Glava profesorice Trelawney klone na prsa. Izusti nešto nalik na roktanje. A onda, iznebuha, ponovo naglo digne glavu.

"Zbilja mi je žao, dečko dragi", produži snenim glasom. "Ova vrućina, znate... načas sam zadrijemala..."

Harry je svejednako stajao i zurio u nju.

"Je li se što dogodilo, dragi moj?"

"Vi... vi ste mi sad rekli da će se... Gospodar tame ponovo uz­dići... da će mu se sluga vratiti..."

Profesorica Trelawney bila je osupnuta.

"Gospodar tame? Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti? Ali, deč­ko moj dragi, s tim nema šale... da će se ponovo uzdići?..."

"Pa, vi ste to rekli! Rekli ste da Gospodar tame..."

"Mislim, dragoviću, da ste i vi malo zadrijemali!" ustvrdi profe­sorica Trelawney. "Ja se sigurno ne bih usudila proricati nešto tako nevjerojatno!"

Harry siđe niz ljestve i zavojite stube svejednako se čudom ču­deći... nije li profesorica Trelawney maloprije stvarno nešto prore-kla? Ilije to tek njezin način da efektno završi ispit?

Nakon pet minuta projurio je mimo trolova iz sigurnosne službe što su patrolirali pred ulazom u Gryffindorsku kulu. U ušima su mu još odjekivale riječi profesorice Trelawney. Učenici su se mimoila­zili s njim smijući se i šaleći na putu do dvorišta i dugo očekivane slo­bode. Kad je stigao do rupe ispod portreta i ušao u društvenu pro­storiju, u njoj nije gotovo nikog zatekao. Samo su Ron i Hermiona sjedili u kutu.

"Profesorica Trelawney upravo mije rekla..." počne Harry zadi­hanim glasom.

Ali naglo ušuti kad im ugleda lica.

"Kljunoslav je propao", reče mu Ron slabašnim glasom. "Evo što nam je Hagrid napisao."

Hagridovo je pisamce ovaj put bilo suho, nije bilo ni traga od suza, ali se činilo da mu se ruka toliko tresla dok ga je pisao da se tekst jedva mogao pročitati.

Žalba je odbijena. Smaknut će ga o zalasku sunca. Tu se više ništa ne može. Nemojte dolaziti. Ne želim da vi to gledate.

Hagrid

"Moramo otići do njega", odmah će Harry. "Ne možemo ga ostaviti da tamo sam sjedi i čeka krvnika!"

"Ali o zalasku sunca!" odvrati Ron buljeći kroz prozor stakle-nastim pogledom. "Ne smijemo... pogotovo ti, Harry!"

Harry zarije glavu u ruke razmišljajući.

"Da nam je sad bar plašt nevidljivosti..."

"A gdje je on uopće?" priupita ga Hermiona.

Harry joj ispriča kako ga je ostavio u podzemnom hodniku, is­pod jednooke vještice.

"... kad bi me Snape opet tamo vidio, gadno bih se proveo", reče na kraju.

"To je istina", potvrdi Hermiona ustajući. "Kad bi tebe vidio... a kako si ono rekao da se otvara vještičina grba?"

"Kucneš... kucneš štapićem po njoj i kažeš Dissendium", odgo­vori joj Harry. "Ali..."

Hermiona nije čekala da on dovrši rečenicu. Krupnim koracima prođe kroz prostoriju, odmakne portret Debele dame i izgubi se.

"Nije valjda otišla po plašt?" izusti Ron gledajući za njom.

Jest, otišla je. I vratila se nakon četvrt sata sa srebrnastim plaš-tem brižno smotanim pod pelerinom.

"Hermiona, nije mi jasno što je to tebi u zadnje vrijeme?" reče joj Ron zapanjenim glasom. "Najprije si ćušnula Malfova, a onda si demonstrativno napustila predavanje profesorice Trelawney..."

Bilo je očito daje Hermiona polaskana tim njegovim riječima.

Otišli su s ostalima na večeru, ali se nakon večere nisu vratili u Grvffindorsku kulu. Harry je nosio plašt sakriven pod prednjim dije­lom pelerine, pa je morao držati ruke prekrižene na prsima da se ne vidi izbočina. Sakrili su se u jednu praznu prostoriju nedaleko od predvorja i osluškivali dok se nisu uvjerili da u predvorju nema niko­ga. Čuli su kako posljednji par učenika žurno prolazi kroz dvoranu i kako su se za njima zalupila vrata. Hermiona izviri.

"U redu je," šapne, "nema nikoga... Da se zaogrnemo plaštem?..."

Hodajući zbijeni jedno do drugoga da ih nitko ne primijeti, pro­šli su pod plaštem kroz predvorje, a onda sišli niz vanjske stube. Sunce je već zalazilo za Zabranjenu šumu pozlaćujući najviše grane na drveću.

Došli su tako do Hagridove brvnare i pokucali. Nije im se odmah javio, a kad je izašao, pogledao je, blijed i uzdrhtao, na sve strane neće li ugledati posjetioca.

"To smo mi", prosikće Harry. "Imamo na sebi čarobni plašt ne­vidljivosti. Pusti nas unutra da ga skinemo."

"Niste smjeli doć!" šapne im Hagrid, ali im se skloni s puta i oni uđu unutra. Hagrid brže zatvori za njima vrata a Harry skine plašt.

Hagrid nije plakao niti im je pao u zagrljaj. Izgledao je kao čo­vjek koji ne zna gdje je ni što mu je činiti. Tu je njegovu bespomoć­nost bilo teže gledati nego suze.

"Oćete l čaja?" upita ih. Ručetine su mu se tresle kad je poseg­nuo za čajnikom.

"Hagride, a gdje je Kljunoslav?" neodlučno ga upita Hermiona.

"Ovaj... odveo sam gavan", odgovori Hagrid prolijevajući mlije­ko po stolu dok gaje točio u vrč. "Zavezao sam ga u uzgajalištu bun­deva. Mislio sam si nek ipak gleda drveće i... omiriše friški zrak... prije nego..."

Hagridu se ruka toliko tresla da mu je vrč s mlijekom ispao i raz­bio se na podu.

"Ja ću ti to, Hagride, srediti", brže mu dobaci Hermiona i uzme čistiti pod.

"Imam u kredencu drugi vrč", reče joj Hagrid sjedajući i bri­šući rukavom čelo. Harry zirne na Rona koji mu uzvrati zdvojnim pogledom.

"Zar se, Hagride, zbilja ništa više ne može učiniti?" upita ga Harry ogorčenim glasom i sjedne do njega. "Dumbledore..."

"Pokušo je već on", odgovori mu Hagrid. "Ali nema on ovlasti da preinači odluku Odbora. On im je reko da je Kljunoslav sasma u redu, al su svi oni uplašeni... znate već kakav je onaj Lucius Malfov... sigurno im je zaprijetio... a krvnik Macnair stari je Malfovev paj-daš... on će to obavit brzo i čisto... a i ja ću bit uz njeg..."

Hagrid proguta slinu. Zvjerao je očima po brvnari kao da traži tračak nade ili utjehe.

"I Dumbledore će bit ovdi kad se... kad se to bude dešavalo. Ju­tros mi je javio. Veli da bi tio... bit sa mnom. Velik je čovjek taj Dum­bledore..."

Hermiona, koja je kopala po Hagridovu kredencu tražeći drugi vrč za mlijeko, ispusti sitan, brzo prigušen krik. Uspravi se s vrčem u ruci susprežući suze.

"I mi ćemo, Hagride, ostati uz tebe", počne ona, ali Hagrid za­vrti svojom čupavom glavom.

"Vi se morate vratit u dvorac. Reko sam vam već da neću da vi to gledate. Ionako ne bi smjeli bit ovdi... ako tebe, Harry, Fudge i Dumbledore uvate tu bez odobrenja, provest ćeš se ko bos u trnju."

Hermioni su curile suze niz obraze, ali ih prikrije pred Hagridom poslujući oko čaja. Ali onda, kad je dohvatila bocu mlijeka da ga na­toči u vrč, opet krikne.

"Rone!... pa ovo je nevjerojatno... pa, ovo je Šugonja!"

Ron se zapilji u nju.

"Šta to pričaš?"

Hermiona odnese vrč za mlijeko do stola i okrene ga nad njim. Iz vrča ispadne, mahnito cvileći i batrgajući se ne bi li se vratio u vrč, štakor Šugonja.

"Šugonja!" zablenuto izusti Ron. "Šugonjo, što ti ovdje radiš?"

Pa zgrabi štakora koji se otimao i prinese ga svjetlu. Šugonja je grozno izgledao. Bio je mršaviji nego ikad, veliki čuperci dlake ot­pali su s njega i ostavili za sobom gola mjesta na koži. Previjao se u Ronovim šakama kao da se pošto-poto želi osloboditi.

"Sve je u redu, Šugonjo!" reče mu Ron. "Nema ovdje mačaka! Nikakva ti opasnost ne prijeti!"

Hagrid iznenada ustane i zagleda se kroz prozor. Njegovo inače rumeno lice poprimilo je bilo boju pergamenta.

"Eno ih, dolaze..."

Harry, Ron i Hermiona naglo se okrenu. Nekoliko ljudi silazilo je niz vanjske stube dvorca u daljini. Na čelu im je bio Albus Dum­bledore, srebrnasta mu brada blistala na suncu što je zalazilo. Uz njega je kaskao Cornelius Fudge. Iza njih su stupali stari, oronuli član Odbora i krvnik Macnair.

"Morate odma otić", reče im Hagrid. Sav se tresao. "Ne smiju vas ovdi zateć... odlazite odma..."

Ron strpa Šugonju u džep a Hermiona dohvati plašt.

"Pustit ću vas van na stražnja vrata", reče Hagrid.

Pođu za njim do vrata što su vodila u vrt iza brvnare. Harry se os­jećao nekako nestvarno, pogotovo kad ugleda Kljunoslava nekoliko koraka dalje, vezana za stablo iza Hagridova uzgajališta bundeva. Reklo bi se da Kljunoslav zna da se nešto događa. Okretao je svoju usiljenu glavu lijevo-desno i nervozno kopao nogom po zemlji.

"Sve je u redu, Kljunac", blago mu se obrati Hagrid. "Sve je u redu..." A onda se okrene Harrvju, Ronu i Hermioni i reče im: "Odlazite! Odlazite već jednoć!"

Ali oni se nisu ni pomaknuli.

"Ne možemo ipak, Hagride..."

"Mi ćemo im ispričati što se stvarno dogodilo..."

"Ne smiju oni njega ubiti..."

"Odlazite!" oštro im zapovjedi Hagrid. "Ionako mi je već puna kapa, a sad ste mi još i vi tu na vratu!"

Nije bilo druge. Kad je Hermiona zaogrnula Harrvja i Rona plaš-tem, začuli su glasove s prednje strane brvnare. Hagrid je gledao još u ono mjesto na kojem su nestali.

"Odlazite što prije!" reče im promuklim glasom. "Nemojte sad ništa tu još slušat..."

I vrati se krupnim koracima u brvnaru. Netko pokuca na pred­nja vrata.

Polako, kao u kakvu jezovitu transu, Harry, Ron i Hermiona pođu tiho oko Hagridove kućice. Kad su stigli na drugu stranu, netko snažno zalupi prednjim vratima.

"Požurimo se, molim vas!" šapne Hermiona. "Ja ne mogu ovo podnijeti, ne mogu ovo izdržati..."

Krenu uz travnati obronak prema dvorcu. Sunce je brzo zalazilo. Nebo je postalo potpuno sivo, tek s purpurnim primjesama, ali se na zapadu žarilo crvenom bojom poput rubina.

Ron stane kao ukopan.

"Ma daj, Rone!" reče mu Hermiona.

"Ma, Šugonja... nikako... da se smiri..."

Ron se sagnuo ne bi li zadržao Sugonju u džepu, ali se štakor sav izbezumio. Mahnito je cvilio, previjao se i grebao nastojeći ugristi Rona za ruku.

"Šugonjo, pa to sam ja, idiote, Ron!" prosikće Ron.

Začuju kako se iza njih otvaraju vrata, i muške glasove.

"Ma daj, Rone, molim te da krenemo dalje, oni će sad tamo to učiniti!" dahne Hermiona.

"Hajde... Šugonjo, smiri se već jednom!..."

Krenu dalje. Kao i Hermiona, Harry je nastojao da ne sluša buč­ne glasove za sobom. Ron opet zastane.

"Ne mogu izdržati... Šugonjo, umukni, svi će nas čuti..."

Štakor je mahnito cvilio, ali ne toliko glasno da ne bi čuli zvuko­ve što su dopirali iz Hagridova vrta, graju muških glasova, tišinu i onda, iznenada, nedvojbeni fijuk i tup udarac sjekirom.

Hermiona zaglavinja na mjestu.

"Ubili su ga!" šapne Harrvju. "N-ne mogu vjerovati... da su ga stvarno ubili!"

MAČAK, ŠTAKOR l PAS

Harry se toliko zgrozio da uopće nije mogao misliti. Sve su troje stajali pod plaštem kao skamenjeni. Posljednje zrake sunca na zalas­ku bacale su blijedo svjetlo na okolicu s dugim sjenama drveća. Zatim su za sobom začuli divlje tuljenje.

"Hagrid!" prošapće Harry. Bez razmišljanja se pokuša okrenuti, ali ga Ron i Hermiona uhvate za mišice.

"Ne smijemo", reče mu Ron, blijed kao krpa. "Kad bi saznali da smo bili kod njega, imao bi još veće neprilike..."

Hermiona je disala kratko i nepravilno.

"Kako... su... mogli?" izusti grcajući. "Kako su mogli?"

"Idemo!" reče Ron cvokoćući zubima.

Zapute se natrag prema dvorcu laganim korakom, da ih nitko ne otkrije pod plaštem. Svjetlo je brzo blijedjelo. Kad su izbili na čisti­nu, mrak je već naglo padao oko njih.

"Smiri se, Šugonjo!" prosikće Ron držeći ruku na prsima. Štakor se mahnito batrgao. Ron iznenada stane ne bi li Šugonju gurnuo dublje u džep. "Sto ti je, glupi štakore? Umiri se već jednom... ajoj! Ugrizao me!"

"Tiše, Rone!" usrdno mu šapne Hermiona. "Fudge samo što nije stigao."

"Ama, ovaj ovdje... nikako... da se smiri..."

Šugonja je, očito bio prestravljen. Batrgao se svom snagom ne bi li se oslobodio.

"Što mu je, zaboga?"

Ali Harry opazi kako se prema njima šulja, dodirujući trbuhom zemlju i sablasno sijevajući razrogačenim žutim očima - Krivo-nja. Harry nije bio načisto vidi li ih on ili samo ide za Šugonjinim cviležem.

"Krivonjo!" jekne Hermiona. "Nemoj! Briši, Krivonjo! Briši!" Ali mačak im se sve više primicao. "Šugonjo... prestani!"

Prekasno - štakor je iskliznuo Ronu iz ruke, pao na zemlju i dao se u bijeg. Krivonja je snažnim skokom potrčao za njim, a Ron je, prije nego što su ga Harry i Hermiona uspjeli zaustaviti, zbacio sa sebe čarobni plašt nevidljivosti i odjurio u tamu.

"Rone! "vrisne Hermiona.

Ona i Harry se zgledaju, a onda potrče za njim. Kako nisu mogli dobro trčati pod plaštem, smaknu ga sa sebe tako da je vijorio za njima poput zastave. Čuli su bat Ronovih koraka pred sobom i nje­gove povike.

"Pusti ga na miru... pusti ga... Šugonjo, hodi amo!..."

Razlegne se potmuo tresak.

"Moj si! Briši, smrdljiva mačketino..."

Harry i Hermiona umalo da nisu pali preko Rona. Zaustavili su se pred njim u posljednji čas. Ležao je raskrečen na zemlji, ali mu je Šugonja opet bio u džepu. Ma koliko se štakor opirao, čvrsto ga je držao objema rukama.

"Rone... hajde... vrati se pod plašt!..." dahtala je Hermiona. "Dumbledore... ministar... samo što nisu stigli..."

Ali, prije nego što su se uspjeli ponovo sakriti pod plašt, pa i prije nego što su došli do daha, začuli su tiho tapkanje divovskih šapa. Nešto je iz mraka jurilo na njih... golem, crn pas svijetlih očiju.

Harry posegne za svojim štapićem, ali prekasno - pas izvede strahovit skok i zarije mu prednje šape u prsa. Harry se prevrne na leđa usred uskovitlanih dlaka, oćuti vreo dah i ugleda čeljust pre­punu golemih zuba...

Ali zalet je bio tako snažan da psina preleti preko ošamućenog Harrvja, kojem se učini da mu je slomio rebra. Pokuša se osoviti na noge; čuo je kako pas reži spremajući se za novi napad.

Ron se ipak održao na nogama. Kad je psina ponovo skočila na njih, Ron odgurne Harrvja na stranu. Pas ovaj put ne zahvati Har­rvja nego šćapi Rona za ispruženu ruku..Harry se zaleti na nj i išču­pa punu ruku dlaka, ali psina odvuče Rona za sobom kao da u zubi­ma nosi krpenu lutku...

Zatim odnekud nešto udari Harryja tako snažno po licu da se on ponovo sruši na zemlju. Začuje Hermionu kako vrišti od boli i tako­đer pada. Harry potraži rukom svoj štapić, lica oblivena krvlju...

"Lumos!" prošapće.

Pri svjetlu čarobnog štapića ugleda debelo stablo. Šugonju su bili dotjerali do sjene Napadačke vrbe, čije su grane pucketale kao pod naletima vjetra i šibale nemilice oko sebe ne bi li ih spriječile da im se približe.

A dolje, pri dnu debla, pas je vukao Rona u veliku rasjelinu između korijena. Ron se ogorčeno borio, ali su mu glava i trup po­malo nestajali...

"Rone!" vikne Harry i pokuša krenuti za njim, ali jedna debela grana ubitačno se okomi kroz zrak i natjera ga da uzmakne.

Vidjeli su još samo jednu Ronovu nogu kojom se on zakvačio za korijen ne bi li spriječio psa da ga odvuče dalje pod zemlju. Tad se prolomi užasan prasak, kao daje top opalio - Ronu je pukla noga, a idućeg mu je trena nestalo i stopalo.

"Harry... moramo potražiti pomoć..." vikne Hermiona, koja je također krvarila jer ju je vrba opatrnula po ramenu.

"Ne! Zvijer je tako velika da bi ga mogla požderati, nemamo vremena..."

"Nećemo se moći probiti bez nečije pomoći..."

Još se jedna grana okomi na njih, s grančicama stisnutim po­put šaka.

"Kad je pas mogao unutra, možemo i mi", reče Harry zadihanim glasom pokušavajući se probiti naviše mjesta. Ipak, nije se mogao ni za centimetar približiti korijenima a da ne bude izložen udarcima vrbe.

"Ah, u pomoć, u pomoć!" mahnito je šaputala Hermiona neod­lučno skakućući na mjestu. "Molim lijepo..."

Krivonja munjevito jurne mimo njih. Povijao se poput zmije iz­među udaraca vrbe i dotaknuo prednjim šapama kvrgu na deblu.

Iznenada, kao da se stablo skamenilo, vrba se smirila. Ni da list zatreperi ili zašumi.

"Krivonja!" neodlučno prošapće Hermiona i snažno zgrabi Har-ryja za nadlakticu. "Otkud je on to znao?..."

"On se druži s tim psom", ogorčeno će Harry. "Viđao sam ih za­jedno. Hajdemo... i ne ispuštaj štapić iz ruke..."

Učas su prešli onaj razmak do debla, ali prije nego što su stigli do rasjeline između korijena, Krivonja je kliznuo u nju mahnuvši re­pom nalik na četku za čišćenje boca. Harry pođe za njim. Spusti se naglavce kližući se niz zemljani nagib dok ne dođe do vrlo niskog podzemnog hodnika. Krivonja je bio pred njim, oči su mu se krije-sile pri svjetlu Harrvjeva čarobnog štapića. Nakon nekoliko sekunda do Harrvja se spustila i Hermiona.

"Gdje je Ron?" šapne ona prestrašenim glasom.

"Tamo naprijed!" reče Harry i pođe pognut za Krivonjom.

"A gdje je izlaz iz ovoga hodnika?" upita ga Hermiona bez daha.

"Ne znam... hodnik je označen na Mapi za haranje, ali su mi Fred i George rekli da nitko nikad nije bio u njemu. Gubi se negdje na rubu mape, a činilo se da vodi u Hogsmeade..."

Kretali su se što su brže mogli, gotovo presamićeni. Pred njima se Krivonjin rep pojavljivao i gubio. Hodniku kao da nije bilo kraja, činilo se daje isto onako dugačak kao i onaj koji vodi do Medičarni-ce. Harry je mislio samo na Rona, i na to što li ona psina sad radi od njega... kratko je i bolno predisao i, onako nisko sagnut, trčao...

A onda se hodnik počeo uspinjati. Malo zatim je Krivonja iza jednog zavoja nestao. Umjesto njega, Harry opazi kako kroz neka­kav mali otvor dopire mutno svjetlo.

On i Hermiona zastanu da dođu do daha, a onda produže dalje. Oboje su podigli štapiće da vide što je pred njima.

Bijaše to neka soba, vrlo neuredna i prašna. Sa zidova su se gulile tapete a na podu je bilo velikih mrlja. Svaki je komad pokućstva bio polomljen, kao da je tko sve to razbio. Svi su prozori bili zakovani daskama.

Harry zirne na Hermionu, koja je izgledala prestrašena, ali mu je ipak klimnula glavom.

Harry se izvuče iz rupe i pogleda oko sebe. Soba je bila napušte­na, međutim, vrata s desne strane bila su otvorena, a vodila su u ne­kakav mračni hodnik. Hermiona iznenada ščepa Harrvja za mišicu. Razrogačenim je očima promatrala zakovane prozore.

"Harry", Šapne ona. "Čini mi se da smo u Vrištavoj daščari."

Harry pogleda oko sebe. Pogled mu padne na drvenu stolicu u blizini. Čitavi su dijelovi stolice bili otkinuti, a nedostajala joj je i jedna noga.

"To nije djelo duhova", polako ustvrdi.

Uto nešto iznad njih zapucketa. Netko se gore kretao. Oboje se zagledaju u strop. Hermiona je tako grčevito držala Harrvja za miši­cu da su mu utrnuli prsti na toj ruci. On uzvije obrvama i pogleda je. Ona mu opet klimne glavom i pusti ga.

Ušuljali su se u hodnik što su tiše mogli i počeli se penjati uz troš­ne stube. Sve bijaše pokriveno debelim slojem prašine osim poda, na kojem je ostao širok, sjajan trag nečega što je netko vukao uza stube.

Stigli su do mračnog odmorišta.

"Nox!" šapnu obadvoje i istodobno im se ugase svjetla na vrhu čarobnih štapića. Samo su jedna vrata bila otvorena. Dok su se šu­ljali prema njima, začuli su iza njih nekakvo kretanje, a onda tiho stenjanje i glasno predenje. Razmijene posljednje poglede i zakli-maju glavama.

Čvrsto držeći čarobni štapić pred sobom, Harry udari nogom u vrata i širom ih otvori.

Na velebnom krevetu s baldahinom i prašnim zastorima ležao je Krivonja, a kad ih ugleda, glasno zaprede. Na podu do njega ležao je Ron i držao se za nogu ispruženu pod neobičnim kutom.

Harry i Hermiona jurnu do njega. "Rone... kako ti je?" "A gdje je pas?"

"Nije to pas", procijedi Ron. Škripao je zubima od boli. "Harry, ovo je bila klopka..."

"Što..."

"On je taj pas... on je animagus..."

Ron je zurio preko Harrvjeva ramena. Harry se naglo okrene. Čovjek u sjeni zatvori vrata za sobom.

Masna, raščupana kosurina padala mu je do lakata. Da mu se iz dubokih, tamnih duplja nisu krijesile oči, čovjek bi mogao pomisliti daje pred njim mrtvac. Koža voštane boje bila mu je tako čvrsto na­peta na kostima lica da mu je glava bila nalik na mrtvačku lubanju. Žućkasti zubi bijahu mu obnaženi cerekom. Bijaše to Sirius Black.

"Expelliarmus!" grakne upirući u njih Ronovim čarobnim šta­pićem.

Harryju i Hermioni ispadnu iz ruku njihovi štapići i vinu se u zrak, a Black ih ulovi. Zatim im se primakne za još jedan korak. Po­gled mu bijaše uprt u Harrvja.

"Mislio sam ja da ćeš ti doći u pomoć prijatelju", reče mu pro­muklim glasom. Glas mu je zvučao kao da se već odavno odvikao go­voriti. "I tvoj bi otac bio to isto za mene učinio. Hrabro je od tebe što nisi otrčao po profesore da ti pomognu. Zahvalan sam ti... ovako će sve biti mnogo jednostavnije..."

Primjedba na račun njegova oca zvonila je Harrvju u ušima kao da ju je Black gromoglasno izgovorio. Harrvjevo srce plane vrelom mržnjom i ne ostavi mjesta strahu. Prvi put u životu poželi da drži svoj štapić u rukama, ne da se brani nego da napada... da ubija. Ne znajući što radi, zakorači naprijed, ali se s obje njegove strane nešto pokrene i dva para ruku zgrabe ga i zadrže na mjestu.

"Nemoj, Harry!" izusti Hermiona sleđenim šaptom. Ali tad se Ron obrati Blacku:

"Ako želite ubiti Harrvja, morat ćete i nas ubiti!" reče odrješitim glasom, iako je još više problijedio od napora da ustane, a malo je i zaglavinjao.

U Blackovim tamnim očima nešto zatreperi.

"Lezi!" tiho zapovjedi Ronu. "Inače ćeš još više pozlijediti nogu."

"Jeste li me čuli?" izusti Ron slabašnim glasom, iako se još jedva držao Harrvja da ne padne. "Morat ćete nas sve troje pobiti!"

"Večeras će ovdje biti samo jedno ubojstvo", ustvrdi Black i još se šire naceri.

"A zašto?" prosikće Harry nastojeći se osloboditi Rona i Her-mione. "Prošli put vas nije bilo briga zar ne? Nije vas bilo briga što ste pobili sve one bezjake da biste se osvetili Pettigrewu... Što je to s vama, da se niste u Azkabanu ipak malo smekšali?"

"Harry!" procvili Hermiona. "Šuti radije!"

"On mije ubio mamu i tatu!" zaurla Harry i jedva se nekako oslo­bodi Hermione i Rona, te jurne naprijed...

Smetnuo je s uma magiju - smetnuo je s uma daje on nizak i mr­šav trinaestogodišnjak, a daje Black visok, odrastao čovjek. Harry je

samo znao da želi Blacku učiniti nažao što više može, i da ne mari što će ovaj njemu učiniti...

Možda je Black bio načas zgranut što Harry želi učiniti nešto tako glupo - uglavnom, nije podigao čarobni štapić na vrijeme. Harry je jednom rukom zgrabio Blacka za slabačko zapešće i skrenuo vrhove štapića, a drugom ga šakom udario u sljepoočnicu tako da su oboji­ca tresnuli o zid...

Hermiona je vrištala, Ron urlao, a iz vrhova štapića u Blackovoj ruci sine zasljepljujuće svjetlo i vrcne roj iskara koje promaše Har­rvjevu glavu tek za koji centimetar. Harry osjeti uvelu mišicu pod prstima kako se bjesomučno otima, ali je nije puštao, a drugom je rukom udarao Blacka gdje god je stigao.

Black se slobodnom rukom ipak dočepao Harrvjeva vrata. "Ne!" prosikće. "Predugo sam na ovo čekao..."

Pojača se stisak prstiju. Harry se gušio, a naočale mu se nakrivile na nosu.

Tad opazi kako je Hermiona odnekud zamahnula nogom. Black proštenje od boli i pusti Harrvja. Ron se baci na ruku u kojoj je Black držao štapiće, a Harry začuje lagano kuckanje...

Oslobodivši se iz tog klupka tjelesa, opazi svoj štapić kako se ko­trlja po podu. Baci se na njega, ali...

"Vvvrrrrr!"

I Krivonja se pridružio okršaju - duboko je zario prednje pandže u Harrvjevu mišicu. Harry ga zbaci sa sebe, ali Krivonja jurne potom prema Harrvjevu štapiću...

"Ne, nećeš!" zaurla Harry i pogodi Krivonju nogom tako da ma­čak odleti u stranu frkćući. Harry dohvati svoj štapić i okrene se...

"Maknite se vas dvoje!" dovikne Ronu i Hermioni.

Nije im morao dva puta reći. Krvavih usana i dašćući, Hermiona se skloni u stranu i dohvati svoj i Ronov štapić. Ron otpuže do kre­veta i skljoka se na nj predišući. Bijelo mu lice bilo posuto zelenim pjegama, a objema se rukama držao za slomljenu nogu.

Black je ležao ispružen podno zida. Mršava mu se prsa brzo di­zala i spuštala dok je gledao kako mu se Harry polako primiče upi­rući čarobnim štapićem ravno u njegovo srce.

"Ubit ćeš me, Harry?" prošapće.

Harry je zastao nad njim držeći štapić svejednako uperen u Bla-ckova prsa i motreći ga odozgo. Oko lijevog oka Black je imao blije-dožutu masnicu, a iz nosa mu je curila krv.

"Vi ste mi ubili roditelje!" reče mu Harry malko drhtavim gla­som, ali čvrsto u ruci držeći štapić.

Black ga pogleda odozdo upalim očima.

"Ne kažem da nisam", prizna posve tiho. "Ali, kad bi ti znao svu priču..."

"Svu priču?" ponovi Harry dok mu je u ušima bubnjalo. "Vi ste ih prodali Voldemortu, to je sve što ja znam, i više mi ništa ne treba."

"Slušaj me dobro", reče mu Black s prizvukom usrdnosti u glasu. "Zažalit ćeš ako me ne saslušaš... ti još ništa ne razumiješ..."

"Razumijem ja puno više nego što vi mislite", odgovori mu Harry još drhtavijim glasom. "Vi je uopće niste čuli, je li? Moju mamu... koja je htjela spriječiti Voldemorta da me ubije... a onda ste to vi učinili... vi ste je ubili..."

Prije nego što je i jedan od njih mogao još što reći, nešto riđe projuri pokraj Harrvja - Krivonja skoči Blacku na prsa i ugnijezdi se na samu njegovu srcu. Black žmirne i pogleda mačka.

"Gubi se!" promrmlja i pokuša skloniti mačka s prsa.

Ali Krivonja zarije pandže u Blackovu pelerinu i ne htjede se maknuti. Okrene svoju ružnu, zgnječenu njušku Harrvju i pogleda ga onim svojim velikim, žutim očima. Hermiona, desno od njega, suho zajeca.

Harry je zurio u Blacka i Krivonju grčevito držeći štapić u ruci. Pa što ako mora i mačka ubiti? On je bio u dosluhu s Blackom... ako je spreman poginuti da zaštiti Blacka, to se Harrvja ne tiče... a ako Black želi spasiti njega, to je samo dokaz da mu je više stalo do Krivonje nego što mu je bilo stalo do Harrvjevih roditelja.

Harry podigne štapić uvis. Kucnuo je čas da to učini. Kucnuo je čas da osveti majku i oca. Ubit će Blacka. Mora ubiti Blacka. Ovo mu je sad prilika.

Sekunde su se otegnule a Harry je još stajao kao skamenjen, sa štapićem u ruci. Black je odozdo piljio u njega a Krivonja ležao na Blackovim prsima. Ron je teško disao negdje uz krevet, a Hermiona je šutjela kao zalivena.

A onda dopru neki novi šumovi...

Prigušeni koraci dopirali su odozdo... netko se dolje kretao.

"Mi smo ovdje gore!" iznenada poviče Hermiona "Mi smo ovdje gore... sa Sinusom Blackom... požurite!"

Black se naglo trgne tako da malne zbaci Krivonju s prsa. Harry je grčevito držao štapić u ruci... "Učini to sad odmah!" govorio mu je neki glas u glavi... ali koraci su već odzvanjali uza stube a Harry nije još ništa učinio.

Vrata se naglo otvore usred roja crvenih iskri, Harry se okrene i ugleda profesora Lupina kako upada u sobu bez kapi krvi u licu, s podignutim štapićem u ruci, spreman na akciju. Zirne na Rona koji je ležao na podu, na Hermionu koja je čučala uz vrata, na Harrvja koji je štapićem držao Blacka u šahu i napokon na sama Blacka koji je ležao zgrčen do Harrvjevih nogu i krvario.

"Expelliarmus!" vikne Lupin.

Harrvju ponovo izleti štapić iz ruke, a izlete i oba štapića koja je Hermiona držala. Lupin ih sve vješto ulovi u zraku a onda stupi u sobu motreći Blacka, kojem je na prsima još zaštitnički ležao Krivo nj a.

Harry je ostao stajati na mjestu osjećajući se iznenada prazan. Nije ipak ono učinio. Ponestalo mu je hrabrosti. Black će biti pono­vo izručen dementorima.

Tada Lupin progovori nekakvim čudnim glasom, glasom koji je podrhtavao od suzdržanih osjećaja:

"A gdje je on, Siriuse?"

Harry brzo pogleda Lupina. Nije mu bilo jasno što Lupin misli. O kome to govori? Okrene se i ponovo baci pogled na Lupina.

Blackovo je lice bilo p9tpuno bezizražajno. Nekoliko sekunda nije se uopće micao. Tada sasvim polako podigne praznu ruku i uperi je u Rona. Potpuno smeten, Harry pogleda Rona, koji je tako­đer bio zbunjen.

"Ali, onda..." promrsi Lupin gledajući Blacka tako pozorno kao da mu želi pročitati misli, "zašto se nije već pojavio? Osim ako..." Lupin odjednom izvali oči, kao da vidi nešto iza Blacka, nešto što nitko od njih ne može vidjeti, "... osim ako to nije bio on... osim ako se niste zamijenili... a da meni niste ništa rekli?"

Black sasvim polako klimne glavom ne odvajajući upale oči od Lupinova lica.

"Profesore Lupin", glasno će Harry, "što se to..."

Ali nije dovršio pitanje jer mu zamre glas od onoga što ugleda pred sobom. Lupin je spustio štapić, a onda je prišao Blacku, uhva­tio ga za ruku i podigao na noge tako da mu Krivonja padne s prsa na pod. Zatim Lupin zagrli Blacka kao brata.

Harry se osjećao kao da mu se otkinuo želudac.

"Ne mogu vjerovati!"vrisne Hermiona

Lupin ispusti Blacka iz zagrljaja i okrene se njoj. Ona ustane s poda i, iskolačenih očiju, upre prstom u Lupina.

"Vi... vi..."

"Hermiona!"

"...vi i on!"

"Smiri se, Hermiona..."

"A ja nisam nikom ništa rekla!" poviče Hermiona. "Ja sam radi vas to prešutjela..."

"Hermiona, slušaj me, molim te!" uzvikne Lupin. "Sve ću ti objasniti..."

Harry je osjećao kako se sav trese, ali ne od straha nego od no­vog vala bijesa što gaje obuzeo.

"Ja sam vama vjerovao", otrese se on na Lupina ne vladajući više svojim glasom, "a vi ste za sve to vrijeme prijateljevali s njim!"

"Varaš se!" reče mu Lupin. "Ja nisam sa Siriusom dvanaest go­dina prijateljevao, ali sad sam... dopusti da ti objasnim..."

"Ne!" prodere se Hermiona. "Harry, ne vjeruj mu, on je pomo­gao Blacku da upadne u dvorac. On i tebi želi smrt... on je vukodlak!"

Nastane tajac. Sve su oči bile uprte u Lupina, koji se doimao neobično mirno, iako je bio prilično blijed.

"Trenutno nisi, Hermiona, na svojoj uobičajenoj visini", reče joj on. "Dao bih ti, na žalost, samo jedan bod od tri moguća. Nisam ja pomogao Siriusu da upadne u dvorac, i sigurno ne želim Harrvju smrt..." Licem mu preleti čudan drhtaj. "Ali ne poričem da sam vu­kodlak."

Ron hrabro pokuša ponovo ustati, no opet klone i jaukne od boli. Lupin pođe zabrinut prema njemu, ali mu Ron dobaci:

"Bježi od mene, vukodlače!"

Lupin stane kao ukopan. Tada se očito napregne da se obrati Hermioniiupitaje:

"A otkad ti to znaš?"

"Odavno", šapne Hermiona. "Otkako sam pisala onaj sastavak za profesora Snapea..."

"On će biti oduševljen kad to čuje", hladno će Lupin. "On vam je i zadao tu zadaću nadajući se da će netko od vas odgonetnuti što znače oni moji simptomi. Jesi li možda pogledala u kartu Mjese­čevih mijena i shvatila da se ja uvijek razbolim u vrijeme uštapa? Ili si možda primijetila da se bauk, kad je mene ugledao, pretvorio u Mjesec?"

"I jedno i drugo", tiho mu odgovori Hermiona.

Lupin se usiljeno nasmije.

"Ti si, Hermiona, najpametnija vještica tvojih godina koju sam dosad upoznao."

"Nisam", odvrati šaptom Hermiona. "Bilo bi puno pametnije od mene da sam svima rekla što ste."

"Ali oni to već znaju", ustvrdi Lupin. "Profesori barem znaju."

"I Dumbledore vas je primio u školu iako je znao da ste vuko­dlak?" uzvikne Ron. "Pa, je li on lud?"

"Neki su profesori mislili da jest", odgovori mu Lupin. "Morao se i te kako potruditi da uvjeri neke od njih da se mogu pouzdati u mene..."

"Ali se prevario!" vikne Harry. "Vi ste za sve to vrijeme pomagali ovome ovdje!" I upre prstom u Blacka, koji se odvukao do kreveta i svalio na nj sakrivši lice drhtavom rukom. Krivonja skoči do njega i sjedne mu u krilo pa zaprede. Ron se od obojice odmakne vukući slomljenu nogu.

"Nisam pomagao Siriusu", odvrati Lupin. "Sve ću vam objasniti ako mi dadete priliku. Pazite..."

On razdvoji štapiće Harryja, Rona i Hermione pa baci svaki od njih njihovim vlasnicima. Harry ulovi u zraku svoj štapić čudom se čudeći.

"Eto, tako!" reče Lupin i zadjene svoj štapić za pojas. "Vi ste naoružani, a mi nismo. Hoćete li me sad saslušati?"

Harry nije bio načisto što da misli. Da nije ovo opet neka podvala?

"Ako mu niste pomagali", nastavi on i bijesno zirne na Blacka, "otkud ste znali daje on ovdje?"

"Po mapi", odgovori mu Lupin. "Po Mapi za haranje. Baš sam je proučavao u svojoj sobi..."

"Znate dakle kako se njome barata?" sumnjičavo će Harry.

"Kako ne bih znao!" reče Lupin i nestrpljivo odmahne rukom. "Ja sam je pomagao sastaviti. Ja sam Lunac... to mije bio nadimak u školi."

"Vi ste je sastavili?..."

"Trenutno je bitno samo to da sam je večeras pomno proučavao, jer sam naslutio da biste se ti, Ron i Hermiona mogli iskrasti iz dvor­ca da posjetite Hagrida prije nego što smaknu hipogrifa. I pogodio sam, zar ne?"

Ushodao se gore-dolje motreći ih usput. Pod nogama mu se di­zala prašina s poda.

"Ti si, Harry, sigurno ponio onaj stari plašt svog oca..."

"A otkud vi znate i za taj plašt?"

"Koliko sam puta vidio Jamesa kako se sakrio pod njim!..." pro­duži Lupin i ponovo nestrpljivo odmahne rukom. "Stvar je u tome što sam vas vidio na mapi, iako ste nosili čarobni plašt nevidljivosti. Vidio sam vas kako prolazite kroz dvorište i ulazite u Hagridovu ku­ćicu. Nakon dvadesetak minuta otišli ste od Hagrida i pošli natrag u dvorac. Ali tada vas je još netko pratio."

"Kako?" reče Harry. "Ne, nitko nas nije pratio!"

"Nisam mogao vjerovati svojim očima", nastavi Lupin svejedna­ko koračajući gore-dolje i ne obazirući se na Harrvjevu upadicu. "Mislio sam već da nešto nije u redu s mapom. Otkud je on mogao biti s vama?"

"Nitko nije bio s nama!" ustvrdi Harry.

"A onda sam opazio još jednu točkicu kako se brzo kreće prema vama, a uz nju je pisalo Sirius Black... Vidio sam kako se sudario s vama, i gledao kako odvlači vas dvojicu do Napadačke vrbe..."

"Samo jednoga od nas!" Ijutito uzvikne Ron.

"Ne, Rone!" odvrati Lupin. "Dvojicu!"

Zastao je u hodu i pogledao Rona.

"Mogu li načas pogledati tog tvog štakora?" priupita ga mirnim glasom.

"Što?" opet će Ron. "Kakve veze sa svim tim ima Šugonja?"

"I te kakve veze", odgovori mu Lupin. "Molim te, mogu li ga na­čas pogledati?"

Nakon časka skanjivanja, Ron gurne ruku u pelerinu i izvuče Šu-gonju koji se očajnički otimao. Ron gaje morao uhvatiti za dugi, goli rep da mu ne pobjegne. Krivonja se uspravi u Blackovu krilu i tiho sikne.

Lupin se primakne Ronu. Reklo bi se da suspreže dah pozorno motreći Šugonju.

"Što je sad?" opet će Ron prestrašeno privijajući Šugonju uza se. "Kakve veze ima moj štakor sa svim tim?"

"Nije to štakor!" iznenada grakne Sirius Black.

"Kako to mislite.... što je drugo nego štakor?..."

"Ne, nije", tiho će Lupin. "To je čarobnjak."

"Animagus," potvrdi Black, "zvan Peter Pettigrew."

 

LUNAC, CRVOREP, TIHOTAP l PAROŽAK

Trebalo je nekoliko sekunda da prijatelji pojme ovu apsurdnu tvrdnju. Tada Ron reče ono što je Harry pomislio.

"Vi ste obojica ludi."

"Koješta!" izusti Hermiona slabašnim glasom.

"Peter Pettigrew je mrtav!" uzvikne Harry. "Ovaj ga je ovdje ubio prije dvanaest godina."

I upre prstom u Blacka kojem se lice grčevito trzalo.

"Htio sam ga ubiti," progunđa on obnažujući žućkaste zube, "samo što me mali Peter nadmudrio... ali ovaj put neće!"

Black baci Krivonju na pod i okomi se na Šugonju. Ron jaukne od boli kad mu Black svom težinom skoči na slomljenu nogu.

"Nemoj, Siriuse!" vikne Lupin, pa jurne i odvuče Blacka opet od Rona. "Čekaj! Ne može to ipak samo tako... oni moraju najprije sve shvatiti... moramo im objasniti..."

"Možemo im i poslije objasniti!" zareži Black nastojeći se othr­vati Lupinu i dohvatiti jednom rukom Šugonju, koji je skvičao kao svinjče i grebao Rona po licu i vratu ne bi li im umaknuo.

"Oni... imaju... pravo... sve... znati!" izusti Lupin zadihanim gla­som svejednako nastojeći obuzdati Blacka. "On je bio Ronov kućni ljubimac! Ima tu stvari koje ni ja ne razumijem! A Harry... ti si, Siriu­se, i Harrvju dužan kazati istinu!"

Black se prestao otimati, iako su mu upale oči bile i dalje uprte u Šugonju, kojeg je Ron držao u izgrizenoj i izgrebenoj krvavoj šaci.

"Pa, dobro, onda!" reče Black ne odvajajući očiju od štakora. "Reci im što god hoćeš. Samo brže, Remuse! Ja jedva čekam da po­činim ubojstvo zbog kojeg sam ležao u zatvoru..."

"Vi ste obojica luđaci!" izusti Ron drhtavim glasom tražeći po­gledom potporu od Harrvja i Hermione. "Menije svega ovoga dosta. Odohja!"

I pokuša se osoviti na jednu zdravu nogu, ali Lupin opet podigne štapić i uperi ga u Šugonju.

"Moraš me, Rone, saslušati do kraja", mirno izusti. "Samo čvr­sto drži Petera dok me budeš slušao!"

"Nije ovo Peter, ovo je Šugonja!" prodere se Ron nastojeći silom ponovo strpati štakora u džep, ali se Šugonja odupirao svim silama. Ron se zanjiše i izgubi ravnotežu, ali ga Harry uhvati i gurne natrag na krevet. A onda se Harry, ne obazirući se na Blacka, ponovo obrati Lupinu:

"Ima svjedoka koji su vidjeli kako je Pettigrew poginuo", reče mu. "Ima ih čitava ulica..."

"Oni nisu vidjeli ono što su mislili da vide!" mahnito odsiječe Black svejednako gledajući Šugonju kako se batrga u Ronovim rukama.

"Svi su mislili da je Sirius ubio Petera", potvrdi Lupin klimajući glavom. "I ja sam u to vjerovao... dok nisam večeras pogledao u onu mapu. Jer Mapa za haranje nikad ne laže... Peter je živ i Ron ga, Harry, upravo drži u ruci."

Harry pogleda Rona, a kad im se pogledi sretnu, bez riječi se slo­že da ni Black ni Lupin nisu pri sebi. Njihove su tvrdnje bile potpuno besmislene. Kako bi Šugonja mogao biti Peter Pettigrew? Ipak je Black u Azkabanu šenuo pameću... ali zašto ga Lupin podržava?

Tad progovori Hermiona drhtavim a tobože mirnim glasom, kao da želi urazumiti profesora Lupina.

"Ali, profesore Lupin... Šugonja ne može biti Pettigrew... to jed­nostavno ne može biti istina, i vi to znate..."

"Zašto ne bi moglo biti istina?" mirno će Lupin, kao da su na predavanju a Hermiona je samo uočila nekakav problem u eksperi­mentiranju gruvalicama.

"Zato... zato što bi ljudi znali da je Pettigrew bio animagus. Mi smo učili o animagusima na predavanjima profesorice McGonagall.

A ja sam i čitala o njima kad sam pisala domaću zadaću... Ministar­stvo vodi evidenciju o vješticama i čarobnjacima koji se mogu pre­tvoriti u životinje. Postoji popis u kojem je registrirano u koje se ži­votinje mogu oni pretvoriti i kakva su im obilježja, i druge stvari... ja sam kod profesorice McGonagall pregledala taj popis i vidjela daje u ovom stoljeću do sada bilo samo sedam animagusa, ali na tom po­pisu nema Pettigrevva..."

Harry jedva da je imao vremena diviti se u sebi trudu što ga je Hermiona uložila u pisanje te domaće zadaće. Lupin se iznenada nasmije.

"I opet imaš pravo, Hermiona!" reče joj. "Ali Ministarstvu nije bilo poznato daje bilo još tri neregistrirana animagusa u Hogwartsu i oko njega."

"Ako im kaniš, Remuse, sve to ispričati, daj se malo požuri!" zareži Black, koji je još promatrao svaki očajnički pokret Šugonjin. "Ja sam na ovo čekao dvanaest godina i ne mogu više mnogo dulje čekati."

"Dobro... ali morat ćeš mi, Siriuse, i ti pomoći", reče mu Lupin. "Ja samo znam kako je to sve počelo..."

Lupin ušuti. Iza njega se razlegne glasna škripa. Vrata spavaće sobe otvore se sama od sebe. Svi se zagledaju u njih. Tada Lupin pri­đe vratima i pogleda u hodnik.

"Nema nikog..."

"Ovo je mjesto puno duhova!" reče Ron.

"Nije", odvrati Lupin gledajući još zbunjeno u otvorena vrata. "U Vrištavoj daščari nije nikad bilo duhova... krici i zavijanje koje su mještani čuli potjecali su od mene."

Ukloni prosijedu kosu s očiju i časkom porazmisli, a onda nastavi:

"Odatle je sve počelo... od toga što sam ja postao vukodlak. Ni­šta se od svega ovoga ne bi dogodilo da ja nisam bio ugrizen... i da nisam bio pretjerano smion..."

Djelovao je ozbiljno i umorno. Ron zausti da mu upadne u riječ, ali Hermiona ga opomene: "Pssst!" Pozorno je motrila Lupina.

"Bio sam sasvim mali dečko kad me ugrizao vukodlak. Moji su roditelji poduzeli sve što su mogli, ali u to vrijeme nije još bilo lijeka za to. Napitak koji mi profesor Snape sada spravlja tek je nedavno otkriven. Njime sam, znate, zaštićen, pod uvjetom da ga popijem tje-

dan dana prije punog mjeseca, da ne izgubim razum kad se preobra­zim... Tada se mogu lijepo sklupčati u svojoj sobi kao bezazlen vuk i čekati da se Mjesec opet smanji. Međutim, prije nego što je otkriven taj napitak, ja bih redovito jedanput mjesečno postao pravo prav-cato čudovište. Činilo se nemogućim da me prime u školu u Hog-vvartsu. Ostali roditelji vjerojatno ne bi bili skloni prepustiti svoju djecu da budu izložena takvoj opasnosti. Ali onda je Dumbledore postao ravnatelj škole, a on je imao razumijevanja za mene. On je rekao da, pod uvjetom da poduzmemo stanovite mjere opreza, nema razloga da se ne upišem u školu..." Lupin uzdahne, a onda pogleda Harrvja u oči. "Ja sam ti prije više mjeseci rekao da je Napadačka vrba zasađena one godine kad sam ja prvi put došao u Hogwarts. Či­njenica je daje ona zasađena upravo zato što sam ja došao u Hog-warts. Ova kuća..." Lupin tužno pogleda oko sebe, "podzemni hod­nik koji vodi do nje... sve je to napravljeno radi mene. Jedanput mjesečno prokrijumčarili bi me iz dvorca na ovo mjesto da se ovdje preobrazim. Drvo je zasađeno na ulazu u podzemni hodnik da me nitko ne sretne dok sam u tom opasnom stanju."

Harrvju nije bilo jasno kamo ta priča vodi, ali je svejedno napeto slušao. Jedini zvuk osim Lupinova glasa bilo je Šugonjino prestraše­no skvičanje.

"Moje su preobrazbe tih dana bile... užasne. Vrlo je bolno pre­tvarati se u vukodlaka. Bio sam odvojen od ljudi da ih ne grizem, pa sam zato grizao i grebao sama sebe. Mještani su čuli buku i vrištanje te su mislili da se to glasaju neki posebno žestoki duhovi. Dumble­dore je poticao takve glasine... pa čak i sad, kad je u ovoj kući već go­dinama sve tiho i mirno, mještani joj se ne usuđuju približiti... ali, osim tih mojih preobrazbi, ja sam bio sretniji nego ikad u životu. Prvi put sam imao prijatelje, tri dobra prijatelja, Siriusa Blacka... Pe-tera Pettigrewa...i, naravno, Harry, tvog oca - Jamesa Pottera. E, sad, ta moja tri prijatelja nisu mogla a da ne primijete kako ja jedan­put mjesečno nestajem. Izmišljao sam svakojake priče. Govorio sam im da mije majka bolesna i daje moram posjećivati... strepio sam da me ne napuste onog časa kad saznaju što sam. Ali dakako da su se oni, kao i ti, Hermiona, dosjetili jadu... Ipak, nisu me napustili. Da­pače, učinili su za mene nešto zbog čega će mi moje preobrazbe biti ne samo podnošljive nego i najljepši trenuci u životu. Postali su ani-magusi."

"Zar i moj tata?" priupita ga u čudu Harry.

"Da, i on", potvrdi Lupin. "Trebalo im je gotovo tri godine da se dosjete kako da to izvedu. Tvoj otac i Sirius bili su najpametniji uče­nici u školi, a imali su i sreću, jer preobrazba animagusa može vrlo loše završiti... zbog toga i Ministarstvo strogo pazi na one koji poku­šavaju to izvesti. Peteru je bila potrebna sva pomoć koju je mogao dobiti od Jamesa i Siriusa. Napokon su, kad smo već bili na petoj go­dini, uspjeli. Svaki se od njih mogao preobraziti u različite životinje kad god bi mu se prohtjelo."

"Ali kako su time mogli vama pomoći?" zbunjeno ga priupita Hermiona.

"Nisu mi mogli kao ljudi pomoći druženjem sa mnom, pa su mi pravili društvo kao životinje", odgovori joj Lupin. "Vukodlak je opasan samo za ljude. Svakog su se mjeseca iskradali iz dvorca zao­grnuti čarobnim plaštem nevidljivosti, pa su se preobražavali... Peter je bio najmanji i uspijevao se nekako provući između grana Napa­dačke vrbe i pritisnuti onu kvrgu kojom se vrba paralizira. Onda bi svi skupa prošli kroz podzemni hodnik i došli do mene. Pod njihovim utjecajem, nisam više bio onako opasan. Tijelo mi je bilo još vučje, ali kad sam bio s njima, nekako sam se više osjećao kao čovjek."

"Daj požuri, Remuse!" zareži Black, koji je svejednako motrio Šugonju s nekom groznom vrstom gladi u očima.

"Evo, Siriuse, samo što nisam, samo što nisam došao do kraja... e pa, otkad smo se svi mi mogli preobraziti u životinje, pred nama su se otvorile neslućene mogućnosti. Uskoro smo počeli izlaziti iz Vri-štave daščare i lutati noću oko škole i po selu. Sirius i James pretva­rali su se u tako velike životinje da su uvijek mogli izaći na kraj s vu­kodlakom. Ne vjerujem daje itko od učenika u Hogwartsu ikad tako dobro upoznao okolicu Hogwartsa i Hogsmeadea kao mi... I tako smo sastavili i Mapu za haranje i potpisali je našim nadimcima. Si­rius je bio Tihotap, Peter Crvorep, a James Parožak."

"A koja vrsta životinje?..." počne Harry, ali ga Hermiona presi­ječe u riječi.

"To je ipak bilo vrlo opasno! Smucati se po mraku s vukodla­kom! Što bi bilo da ste im uspjeli pobjeći i nekog ugristi?"

"Ta me pomisao i dan-danas progoni", zamišljeno će Lupin. "I samo što se to nije i dogodilo, više puta. Poslije smo se tome smijali. Bili smo mladi, lakoumni... poneseni svojom oštroumnošću. Pone-

kad sam se osjećao i kriv što sam iznevjerio Dumbledoreovo povje­renje... on me je primio u Hogwarts, u koji me nijedan drugi ravna­telj ne bi bio primio, a nije imao pojma da ja kršim pravila koja je on bio utvrdio radi moje vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih. Nije imao pojma da sam naveo i tri svoje kolege da ilegalno postanu ani-magusi. Ipak, uspijevao sam potisnuti taj svoj osjećaj krivnje kad god bismo sjeli da smislimo plan za avanturu sljedećeg mjeseca. I odonda se nisam promijenio..."

Lupin se smrkne, a u glasu mu se osjećalo gađenje spram sama sebe.

"Svih sam se ovih godina borio sa samim sobom i pitao se treba li da kažem Dumbledoreu da je Sirius animagus. Ipak mu nisam re­kao. Zašto? Zato što sam prevelika kukavica. To bi značilo priznati mu da sam iznevjerio njegovo povjerenje dok sam pohađao školu, priznati mu da sam i druge povukao za sobom... a Dumbledoreovo je povjerenje za mene bilo svetinja. Primio me je u Hogwarts kao dje­čaka, i dao mi je posao nakon što su me se kao odraslog čovjeka svi klonili, tako da nisam mogao dobiti plaćeni posao zbog toga što sam ono što jesam. I stoga sam uvjerio sama sebe da Sirius upada u školu služeći se crnom magijom koju je naučio od Voldemorta, da s tim nema nikakve veze to što je on animagus... i zato se može reći daje Snape u neku ruku imao za sve to vrijeme pravo, što se mene tiče."

"Snape?" oštro ga priupita Black odvajajući pogled od Šugonje prvi put u nekoliko posljednjih minuta i upirući ga u Lupina. "Kakve veze ima s tim Snape?"

"I on je, Siriuse, ovdje", reče mu Lupin sumornim glasom. "I on je predavač u ovoj školi."

Lupin pogleda Harrvja, Rona i Hermionu.

"Profesor Snape išao je s nama u školu. On se vrlo odlučno odu­pirao mom imenovanju za nastavnika Obrane od mračnih sila. Ci­jelu je godinu tvrdio Dumbledoreu da se meni ne može vjerovati. I ima on svoje razloge... Sirius mu je, znate, jednom podvalio, zbog čega umalo da nije glavu izgubio, a u tome sam i ja imao svoje prste..."

Black se podsmjehne.

"Pravo mu i budi!" naceri se. "Uhodio nas je ne bi li doznao što mi smjeramo... i ne bi li ishodio da budemo izbačeni iz škole..."

"Severusa je strašno zanimalo kamo ja to odlazim svakog mjese­ca", reče Lupin Harrvju, Ronu i Hermioni. "Bili smo, znate, na istoj

godini i... ovaj... nismo se baš voljeli. A on je najmanje trpio Jamesa. Mislim daje bio ljubomoran na Jamesov talent za metloboj... kako bilo da bilo, Snape me je vidio kako jedne večeri odlazim s Madame Pomfrey prema Napadačkoj vrbi da se u Vrištavoj daščari preobra­zim. Sirius je mislio da će... ovaj... biti zabavno da kaže Snapeu da treba samo dugom motkom pritisnuti onu kvrgu na vrbi pa da upad­ne za mnom u podzemni hodnik. I Snape je, naravno, to pokušao -daje došao do ove kuće, zatekao bi ovdje pravog pravcatog vukodla­ka - ali tvoj je otac, kad je čuo što je Sirius učinio, pošao za Snapeom i odvukao ga natrag stavivši život na kocku... Snape me ipak vidio le­timice na kraju hodnika. Dumbledore mu je zabranio da to ikom ži­vom kaže, ali je otada Snape znao što sam ja uistinu..."

"A, zato vas on ne trpi?" polako će Harry. "Zato što je mislio da ste i vi imali prste u toj šali?"

"Tako je!" podrugljivo će nečiji hladni glas iza Lupina.

Severus Snape skinuo je sa sebe čarobni plašt nevidljivosti i upe­rio čarobni štapić ravno u Lupina.

 

SLUGA LORDA VOLDEMORTA

Hermiona vrisne. Black skoči na noge. Harry se strese kao daje dobio snažan električni udar.

"Ovo sam našao ispod Napadačke vrbe", reče Snape odbacujući plašt, ali pazeći da mu štapić bude i dalje uperen u Lupinova prsa. "Dobro mije došlo, Potter, hvala lijepa..."

Bio je malo zadihan, ali mu se na licu ogledala slavodobitnost.

"Možda se čudite otkud sam znao da ste ovdje?" priupita ih sije­vajući očima. "Maloprije sam bio u vašoj sobi, Lupin. Zaboravili ste bili popiti napitak pa sam vam ga odnio u peharu. Sva sreća što sam to učinio... sreća za mene, mislim. Na vašem je pisaćem stolu ležala stanovita mapa. Bilo mi je dovoljno baciti pogled na nju pa da saz­nam sve što mi je bilo potrebno. Vidio sam vas na njoj kako trčite podzemnim hodnikom, i kako nestajete..."

"Severuse..." počne Lupin, ali ga Snape presiječe u riječi:

"Nebrojeno sam puta, Lupine, rekao ravnatelju da ste pomogli svom starom prijatelju Blacku da upadne u dvorac, a evo i dokaza za tu moju tvrdnju. Čak ni ja nisam mislio da ćete imati tri čiste da se sakrijete u ovu staru daščaru..."

"Severuse, griješite!" usrdno će Lupin. "Niste još sve čuli... ja ću vam objasniti... Sirius nije došao ovamo da ubije Harrvja..."

"Još dva kandidata noćas za Azkaban", reče Snape, a oči mu se fanatički zakrijese. "Baš me zanima kako će Dumbledore ovo pri­miti... on je, znate, Lupin, bio čvrsto uvjeren da ste vi bezopasni... da ste pitomi vukodlak..."

"Budalo!" tiho će Lupin. "Je li dječačko neprijateljstvo vrijedno da se nevin čovjek opet strpa u Azkaban?"

Fiju! Tanke uzice nalik na zmije izlete iz vrha Snapeova čarob­nog štapića i omotaju se oko Lupinovih usta, zapešća i gležnjeva. Lupin izgubi ravnotežu i padne na pod, posve nepokretan. Black zaurla od bijesa i krene na Snapea, ali Snape uperi štapić točno među Blackove oči i prošapće:

"Daj mi samo jedan razlog! Daj mi samo jedan razlog da to uči­nim, i kunem ti se da ću učiniti."

Black je stao kao ukopan. Teško bi bilo reći na čijem se licu od njih dvojice zrcalilo više mržnje.

Harry je stajao paraliziran, ne znajući što mu je činiti ni komu vjerovati. Zirne na Rona i Hermionu. Ron je bio zbunjen kao i on, svejednako se upinjući da zadrži u rukama Sugonju koji se otimao. Hermiona, međutim, nesigurno zakorači prema Snapeu i reče mu bez daha:

"Profesore Snape... ne bi... ne bi ipak bilo naodmet čuti što nam oni imaju reći, z-zar ne?"

"Gospođice Granger, vama već prijeti isključenje iz škole", pro-sikće Snape. "Vi, Potter i Weasley nalazite se izvan školskih granica, u društvu jednog osuđenog ubojice i vukodlaka. Dajte bar jednom u životu držite jezik za zubima..."

"Ali, ako... ako je netko stvarno pogriješio..."

"Šutite, glupa ženska glavo!" vikne Snape. Načas se učini da je doista pomjerio pameću. "Ne govorite o onome o čemu pojma ne­mate!" Dvije-tri iskre vrcnu iz vrha njegova štapića svejednako upe­rena u Blackovu glavu. Hermiona umukne.

"Slatka je osveta", dahne Snape Blackeu. "Koliko sam se samo nadao da ću te upravo ja uloviti..."

"Opet ćeš, Severuse, ispasti glup", zareži Black. "Ukoliko ovaj dečko odnese tog svog štakora u dvorac", mahne glavom prema Ronu, "ja ću mirno poći s vama..."

"U dvorac?" ponovi Snape slatkim glasom. "Mislim da nećemo morati ići tako daleko. Čim se izvučemo iz vrbe, pozvat ću demen-tore. Njima će, Black, biti jako drago da te vide... bit će im toliko drago da će ti jamačno htjeti dati jedan mali poljubac..."

U Blackovu licu nije više bilo ni kapi krvi.

"Ipak... ipak me moraš saslušati do kraja", grakne on. "Ovaj šta­kor... pogledaj ga samo..."

Ali Snape luđački sijevne očima kao što ga Harry nikad nije vi­dio. Reklo bi se daje izgubio razum.

"Hajdete sad, svi vi!" reče im, a onda pucne prstima i krajevi uzica kojima je Lupin bio vezan dolete mu u ruke. "Ja ću voditi vu­kodlaka. Možda će dementori htjeti i njega poljubiti..."

Prije negoli je znao što radi, Harry prođe kroz sobu u tri krupna koraka i stane na vrata.

"Sklanjaj mi se s puta, Potter, već si ionako u gadnom sosu", za­reži Snape. "Da ja nisam došao ovamo da ti spasim glavu..."

"Profesor Lupin mogao me je, daje htio, već sto puta ove godine ubiti", odvrati Harry. "Bio sam masu puta s njim nasamo dok me je poučavao kako da se oduprem dementorima. Ako je zaista poma­gao Blacku, zašto se onda nije jednostavno obračunao sa mnom?"

"Ne traži od mene da istražujem što se zbiva u glavi jednog vu­kodlaka", prosikće Snape. "Sklanjaj mi se s puta, Potter!"

"Vi ste šaka jada!" prodere se Harry. "Ne želite ništa čuti samo zato što su svojedobno napravili od vas budalu u školi..."

"Tišina! Neću dopustiti da se ovdje sa mnom tako razgovara!" pod-vrisne Snape, bezumniji nego ikad. "Ne pada jabuka daleko od sta­bla, Potter! Upravo sam ti spasio glavu i sad bi mi morao na koljeni­ma zahvaljivati! Stvarno si zaslužio da te ubije! Poginuo bi kao i tvoj otac, koji je bio odviše ohol da bi mogao povjerovati da se prevario u Blacku... a sad mi se sklanjaj s puta, ili ću te natjerati na to, sklanjaj mi se sputa, Potter!"

Harry se odluči u tren oka. Prije nego što je Snape dospio zako­račiti prema njemu, podigne svoj štapić.

"Expelliarmus!" prodere se... ali nije se čuo samo njegov glas. Odjekne prasak od kojeg se zatresu vrata na šarkama. Snape odleti u zrak i tresne o zid, a onda se strovali na pod. Iz kose mu je curio tanak mlaz krvi. Izgubio je svijest.

Harry pogleda oko sebe. I Ron i Hermiona pokušali su u isti mah razoružati Snapea. Snapeov je štapić odletio u visokom luku i pao na krevet do Krivonje.

"Nisi smio to učiniti", reče Black Harrvju. "Trebao si ga pre­pustiti meni..."

Harry se klonio Blackova pogleda. Još ni sad nije bio načisto je li postupio kako treba.

"Napali smo profesora... napali smo profesora..." procvili Her-miona zureći u Snapea koji je nepomično ležao, prestrašenih očiju. "Uh, kakva ćemo sad tek imati okapanja..."

Lupin se batrgao da se oslobodi. Black se brzo sagne i odveže ga. Lupin se osovi na noge i uzme trljati ruke na onim mjestima gdje su mu se uzice urezale u meso.

"Hvala ti, Harry!" reče.

"Ja još nisam rekao da vam vjerujem", odbrusi mu Harry.

"Onda je vrijeme da ti predočimo dokaze", pripomene Black. "Daj mi, dečko... Petera. Smjesta!"

Ron privije Sugonju još čvršće uza se.

"Ma dajte prestanite!" reče mu slabašnim glasom. "Nećete nam valjda reći da ste pobjegli iz Azkabana samo radi toga da se doče­pate Šugonje? Mislim..." Pogledom zatraži podršku od Harrvja i Hermione. "Dobro, recimo da se Pettigrevv pretvorio u štakora... ali štakora ima na milijune... otkud on može znati kojeg štakora traži kad je dvanaest godina odležao u Azkabanu?"

"Znaš, Siriuse, da je to pitanje na mjestu", reče Lupin okrećući se malko namršten Blacku. "Kako si uspio otkriti gdje se on nalazi?"

Black turi jednu od svojih ruku nalik na šape u pelerinu i izvadi iz nje zgužvani papirić i izravna ga, a onda ga pokaže ostalima.

Bijaše to fotografija na kojoj su bili Ron i njegova obitelj i koja je ljetos bila objavljena u Dnevnom proroku. Ronu je na ramenu bio Sugonja.

"Otkud ti to?" upita Blacka Lupin, kao gromom ošinut.

"Od Fudgea", odgovori mu Black. "Kad je lani došao u obilazak Azkabana, dao mi je te novine, u kojima je na naslovnoj strani bio Peter... na ramenu ovoga dječaka... odmah sam ga prepoznao... ko­liko sam ga puta vidio kako se preobražava u štakora! A ispod slike je pisalo da se taj dečko vraća u Hogwarts... u kojem je i Harry..."

"Bože moj!" tiho će Lupin prelazeći pogledom sa Šugonje na sliku iz novina, pa opet na Sugonju. "Prednja mu je šapica..."

"Što je s njom?" prkosno će Ron. "Fali mu jedan prst", odgovori Black.

"Pa, naravno", priklopi Lupin, "zbilja jednostavno... zbilja geni­jalno... Sam si gaje odrezao?"

"Malo prije nego što se preobrazio u štakora", dopuni ga Black. "Kad sam ga stjerao u škripac, proderao se da ga je cijela ulica mogla čuti da sam ja izdao Lily i Jamesa. A onda, prije nego što sam ga uspio ukleti, digao je ulicu u zrak štapićem koji je držao iza leđa i pobio sve ljude na šest-sedam metara oko sebe... i odjurio s ostalim štakorima u kanalizaciju..."

"Zar nisi, Rone, to već čuo?" upita ga Lupin. "Daje najveći ko­mad Peterova tijela koji su našli bio tek jedan prst?"

"Čujte, vjerojatno se Šugonja bio pograbio s nekim drugim šta­korom ili tako nešto! On je već čitavu vječnost u našoj obitelji, od..."

"Zapravo dvanaest godina", nastavi Lupin. "A jesi li se ikad upi­tao zašto on uopće živi tako dugo?"

"Pa, mi... mi smo se uvijek dobro brinuli za njega!" odgovori Ron.

"Ipak, trenutno ne izgleda baš jako dobro, je li?" pripomene Lupin. "Rekao bih daje počeo slabiti od onog dana kad je čuo daje Sirius opet na slobodi..."

"On se užasno boji onog ludog mačka!" reče Ron i mahne gla­vom prema Krivonji koji je još preo na krevetu.

Ali Harry iznenada pomisli da to nije točno... Šugonja je loše iz­gledao još prije nego što se pojavio Krivonja... još od Ronova po­vratka iz Egipta... od onog dana kad je Black pobjegao iz zatvora...

"Taj mačak nije lud", ustvrdi Black promuklim glasom, pa pruži svoju koščatu ruku i pogladi Krivonju po paperjastoj glavi. "To je najinteligentniji mačak kojeg sam ikad vidio. Odmah je prozreo Pe-tera. A kad se sa mnom sreo, odmah je znao da ja nisam pas. Trebalo mu je doduše malo vremena da stekne povjerenje u mene. Na kraju sam mu uspio objasniti koga tražim, i odonda mije stalno pomagao..."

"Kako to mislite?" dahne Hermiona.

"Pokušavao mije donijeti Petera, ali nije uspio... zato je ukrao za mene lozinke za Grvffindorsku kulu... mislim da ih je pokupio s noć­nog stolića jednog dečka..."

Reklo bi se da se Harrvjev mozak povija pod teretom onoga što je čuo. Bilo je to apsurdno... pa ipak...

"Ali Peter je nanjušio što mu se sprema pa je pobjegao... ovaj mi je mačak - kako ga ono zovete, Krivonja? - rekao daje Peter ostavio

na plahti tragove krvi... valjda se sam ugrizao... e pa, jedanput je već uspio fingirati ubojstvo, kao daje tobože njega netko ubio..."

Na ove riječi Harry se iznenada prene.

"A zašto je to izveo?" priupita bijesnim glasom. "Zato što je znao da ćete ga ubiti kao što ste ubili i moje roditelje!"

"Ne", ubaci Lupin. "Harry..."

"I sad ste došli da ga dokrajčite!"

"Da, tako je", potvrdi Black i odmjeri Šugonju mrkim pogledom.

"Onda sam ipak trebao pustiti Snapea da vas odvede!" vikne Harry.

"Harry!" žurno će Lupin. "Zar ti još nije jasno? Mi smo za sve ovo vrijeme mislili da je Sirius izdao tvoje roditelje i da ga je Peter nakon toga progonio... a bilo je upravo obratno, zar ti to još nije jasno? Peter je izdao tvoju majku i oca... a Sirius je nakon toga njega progonio..."

"To nije istina!" prodere se Harry. "On je bio njihov 'čuvar tajne'! On je to i sam priznao prije nego što ste vi došli, priznao je da ih je on ubio!"

I upre prstom u Blacka, koji polako zavrti glavom. Upale oči od­jednom mu se užagrile.

"Harry... praktički ja jesam tome bio kriv", reče on hrapavim gla­som. "Ja sam nagovorio Lily i Jamesa da se u zadnji čas povjere Pe-teru, nagovorio sam ih da im on bude 'čuvar tajne' umjesto mene... ja znam da sam kriv... one noći kad su oni ubijeni, htio sam provjeriti Petera, uvjeriti se da se još mogu pouzdati u njega, ali kad sam došao u njegovo skrovište, njega više nije bilo. Nije bilo ni bilo kakvih zna­kova borbe. Ipak mi je tu bilo nešto sumnjivo. Odmah sam otišao do kuće tvojih roditelja. A kad sam ugledao njihovu kuću uništenu, i njihova tijela... shvatio sam što je Peter učinio. I što sam ja učinio."

Izda ga glas pa se okrene od njih.

"Dosta je sad toga!" reče Lupin sa čeličnim prizvukom u glasu kakav Harry nikad prije nije od njega čuo. "Postoji jedan sigurni na­čin na koji možemo provjeriti što se uistinu dogodilo. Rone, daj mi tog svog štakora!"

"A što ćete učiniti s njim ako vam ga dadem?" upita ga Ron na­petim glasom.

"Prisiliti ga da se pojavi pred nama", odgovori mu Lupin. "Ako je stvarno samo štakor, neće mu se ništa dogoditi."

Nakon stanovita skanjivanja Ron napokon preda Šugonju u ruke Lupinu. Šugonja počne uporno cviljeti, otimati se i vrtjeti, izbu-Ijenih sitnih, crnih očiju.

"Jesi li, Siriuse, spreman?" zapita Lupin.

Black je već uzeo Snapeov štapić s kreveta. Priđe Lupinu i štako­ru koji se batrgao u njegovim rukama. Odjednom se učini da Bla-ckove vlažne oči gore.

"Hoćemo li zajedno?" tiho priupita Lupina.

"Možemo", odgovori Lupin držeći Šugonju čvrsto u jednoj ruci a štapić u drugoj. "Kad izbrojim do tri. Jedan... dva... tri!"

Iz oba štapića sijevne plavobijelo svjetlo. Časkom je Šugonja os­tao skamenjen u zraku, sitno, crno tijelo mahnito se vrtjelo... Ron krikne... štakor padne na pod. Ponovo sijevne zasljepljujuće svjetlo, a onda...

Bilo je to kao da čovjek gleda ubrzanu filmsku snimku drveta koje raste. S poda je iznikla glava i udovi se raširili, a sljedećeg je trena na onom mjestu gdje se nalazio Šugonja stajao čovjek previja-jući se i kršeći ruke. Krivonja je na krevetu, sav nakostriješen, frktao i vrcao.

Bio je to onizak čovjek, jedva nešto malo viši od Harrvja. Rijetka mu je, bezbojna kosa bila neuredna a na tjemenu je imao veliku ćelu. Odavao je dojam debeljuškasta čovjeka koji je za kratko vrije­me silno omršavio. Koža mu je bila prljava, gotovo kao i Šugonjina dlaka, nešto mu se od štakora zadržalo i oko šiljastog nosa i posve sitnih, vodenastih očiju. Pogleda ih sve redom, dišući ubrzano i krat­ko. Harry opazi kako je bacio hitar pogled na vrata.

"Oho, zdravo, Petere!" veselo ga pozdravi Lupin, baš kao da su oko njega često iz štakora nastajali stari školski prijatelji. "Dugo se nismo vidjeli."

"S-siriuse... R-remuse..." Čak je i glas podsjećao na štakora. Po­novo baci pogled na vrata. "Prijatelji moji... stari moji prijatelji..."

Black podigne ruku u kojoj je držao štapić, ali ga Lupin uhvati za zapešće i prekori pogledom, a onda se opet okrene Pettigrevvu i pro­duži govoriti bezbrižno i ležerno:

"Upravo smo, Peter, razgovarali o onome što se sve dogodilo one noći kad su Lily i James ubijeni. Možda su tebi ipak promakli neki detalji dok si skvičao tamo pod krevetom..."

"Remuse!" dahne Pettigrew, a Harry primijeti kako su mu na licu nezdrave boje izbili grašci znoja. "Ne vjeruješ valjda njemu?... On me je, Remuse, htio ubiti..."

"To znamo", odvrati Lupin nešto hladnijim glasom. "Nego, vo­lio bih izvesti s tobom, Peter, neke stvari načistac, ako bi bio tako lju­bazan..."

"I opet bi me htio ubiti!" iznenada vrisne Pettigrew upirući prs­tom u Blacka, a Harry opazi da je upro srednjakom jer nije imao na toj ruci kažiprsta. "On je ubio Lily i Jamesa, a sad bi htio i mene... moraš mi pomoći, Remuse..."

Blacku je lice još više izgledalo kao mrtvačka lubanja dok je bu­ljio nedokučivim pogledom u Pettigrewa.

"Nitko tebe neće ovdje ubiti dok ne razjasnimo neke stvari", od­vrati Lupin.

"Razjasnimo neke stvari?" ponovi Pettigrevv i iznova mahnito pogleda oko sebe zadržavajući se najviše na zakovanim prozorima i jedinim vratima u sobi. "Znao sam ja da će me on progoniti! Znao sam j a da će me opet potražiti! Ovo očekuj em već dvanaest godina!"

"Znao si da će Sirius pobjeći iz Azkabana?" priupita ga Lupin naborana čela. "Iako još nikad nitko nije odande pobjegao?"

"On posjeduje mračne moći o kojima svi mi možemo samo sa­njati!" vrisne Pettigrevv prodornim glasom. "Kako bi inače odande pobjegao? Valjda ga je Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti naučio koji trik!"

Black se nasmije groznim, neveselim smijehom koji ispuni čita­vu sobu.

"Voldemort da me je učio trikove?" ponovi. Pettigrew se trgne kao da gaje Black ošinuo bičem.

"Šta, bojiš se izgovoriti ime svog nekadašnjeg gospodara?" reče mu Black. "Ništa ti ne zamjeram, Peter. On i njegovi nisu baš zado­voljni tobom, je li?"

"Ne znam... kako to misliš, Siriuse..." promrmlja Pettigrevv di­šući još ubrzanije. Sav se sjajio od znoja.

"Nisi se ti dvanaest godina sakrivao od mene", reče mu Black. "Ti si se sakrivao od Voldemortovih starih sljedbenika. Čuo sam ja, Peter, svašta u Azkabanu... svi oni misle da si ti mrtav, inače bi mo­rao odgovarati pred njima... Čuo sam ih kako svašta vrište u snu. Rekao bih da misle da je izdajica i njih izdao. Voldemort je na tvoj mig otišao do Potterovih... i Voldemort je tamo doživio poraz. Ipak, nisu svi Voldemortovi sljedbenici završili u Azkabanu, je li da nisu? Ima njih i ovdje vani koji čekaju da kucne njihov čas, i koji su tobože uvidjeli svoje zablude... Ako oni ikad nanjuše da si ti, Peter, još živ..."

"Nemam pojma... o čemu ti to govoriš..." opet će Pettigrew još prodornijim glasom. Obriše lice rukavom i pogleda Lupina. "Ti, Re-muse, ne vjeruješ u to... u te ludosti..."

"Moram, Peter, priznati da mi je malo teško shvatiti zašto bi jedan nevin čovjek želio provesti dvanaest godina kao štakor", izusti Lupin jednoličnim glasom.

"Nevin ali uplašen!" procvili Pettigrew. "Ako su me Voldemor­tovi sljedbenici tražili, onda je to bilo samo zato što sam jednog od njihovih najboljih ljudi strpao u Azkaban... špijuna Siriusa Blacka!"

Blacku se zgrči lice.

"Kako se usuđuješ tako nešto tvrditi?" zareži on iznenada kao pas nalik na medvjeda što je prije toga i bio. "Ja da sam Voldemor-tov špijun? Jesam li seja ikad ulizivao ljudima koji su bili jači i moć­niji od mene? A ti, Peter... nikad neću shvatiti kako nisam od sama početka uvidio da si ti špijun. Ti si oduvijek volio moćne prijatelje koji će se brinuti za tebe, zar ne? To smo nekad bili mi... ja, Remus i

Pozzz ljudovi evo nakon parnomalnih postova jedan normalni...Evo ljudi neamo šta reč posjetite ove linkače i to je to !!!!!!!

Harry Potter Forum
(croatian verison created by Fred and George Weasley)

Potterica BlOg